Lavoslav Ružička jedan je od najpoznatijih hrvatskih kemičara i prvi Hrvat dobitnik Nobelove nagrade iz područja kemije za svoja znanstvena otkrića i rad na polimetilenima i višim terpenima. Istraživao je svijet organske kemije, proučavao spojeve i mirise čime je tijekom godina stekao svjetsku slavu i mnoga priznanja i nagrade.
Obrazovanje
U Osijeku je pohađao osnovnu školu i klasičnu gimnaziju u kojoj se fokusirao na hrvatski jezik. Općenito je bio prilično dobar učenik, ali doista ga je zanimala samo fizika i matematika. Ostali predmeti nisu ga uopće zanimali. U nastavnom programu tada nije bilo kemije, ali je, ipak, odlučio proučavati ovu temu iz osobnog interesa za sastav prirodnih materija.
Želio je studirati na Politehničkom institutu u Zürichu, ali na svoju je nesreću saznao da je za prijemni ispit potrebna ne samo ocjena iz kemije već i iz “opisne geometrije”. Umjesto toga, odlučio je otići u Njemačku, gdje je sa završenim srednjoškolskim obrazovanjem bio prihvatljiv kao student na sveučilištu ili tehničkom institutu, a da nije morao polagati dodatne prijemne ispite. Odabrao je Technische Hochschule u Karlsruheu, gdje je 1906. godine započeo sa studiranjem kemije. Ovaj se korak pokazao presudnim za njegovu budućnost.
Tek kasnije otkrio je da je u Zürichu nastavni plan i program, uključujući praktični rad, bio veoma osnovan i nije imao nikakvu slobodu u istraživanju, dok je, s druge strane, u Karlsruheu je postojala znatna sloboda. Završio je laboratorijske tečajeve, a zatim je odmah započeo doktorski rad na ketenima kod profesora Staudingera, koji je, sa 27 godina, bio samo 6 i pol godina stariji od Lavoslava. Birokratskih formalnosti bilo je malo, nije pohađao obavezna predavanja iz kemijske tehnologije, fizikalne kemije i fizike.
Nakon dvije godine istraživačkog rada Ružička je postao “dipl. ing”, a dva tjedna kasnije i “dr. ing”. Staudinger ga je imenovao za svog pomoćnika, a zajedno su ušli u prilično neistraženo polje aktivnih sastojaka – koje su nazivali piretrini – insekata u prahu, biljnih proizvoda, otrova za insekte i drugih hladnokrvnih životinjs. Time su otvorili novo poglavlje alicikličke kemije, koje je tada Lavoslavu, kao i Staudingeru, bilo nepoznato.
Privatan život
Lavoslav (Leopold) Ružička rođen je 13.9.1887. godine u Vukovaru, malom hrvatskom gradu na Dunavu u imućnoj, obrtničkoj obitelji. Njegov otac Stjepan Ružička bio je bačvar, a majka Ljubica (djevojčaki: Sever) domaćica. Jedan od njegovih pradjedova bio je Čeh, od kojeg i potječe prezime Ružička, dok su ostali svi bili Hrvati. Svi njegovi preci bili su obrtnici ili poljoprivrednici, sa samo nekoliko godina školovanja, pa je tako Lavoslav bio jedini visoko-obrazovan u svojoj obitelji.
Nakon rane smrti oca 1891. godine, četverogodišnji Lavoslav vratio se s majkom u njezino rodno mjesto, Osijek gdje završava školu, a zbog fakulteta i posla se seli u Njemačku i Švicarsku.
1912. godine oženio se Anom Hausmann, a 1951. godine Gertrud Acklin. Nije imao djece i skoro cijeli svoj život živio je i radio u Zürichu. Hobi su mu bile skupljanje starih nizozemskih i flamanskih slike te vrtlarstvo alpskih biljaka.
Umire 26.9.1976. u Mammernu, a pokopan je u Zürichu (Švicarska).
Posao
Odmah nakon što je doktorirao, Lavoslav se počeo baviti istraživačkim radom. U listopadu 1912. slijedio je Hermanna Staudingera koji je preuzeo poziciju Willstätterovog nasljednika na novoimenovanom “Eidgenössische Technische Hochschule” (ETH, Švicarski savezni institut za tehnologiju) u Zürichu. U Švicarskoj je pronašao ne samo drugu domovinu već i mirno i ugodno okruženje koje je sa sobom donijelo sve uvjete za neprekidno istraživanje.
Dok je radio kao pomoćnik njemačkog kemičara Hermann Staudingera, Ružička je istraživao sastav insekticida u buhaču (1911. – 1916). Ružičkina istraživanja prirodnih mirisnih spojeva započeta 1916. godine kulminirala su otkrićem da su molekule mošusa važne za industriju parfema te da sadrži prstenove od 15, odnosno 17 atoma ugljika. Prije ovog otkrića prstenovi s više od 8 atoma bili su nepoznati i doista se vjerovalo da su previše nestabilni da bi postojali. Ružičkino otkriće uvelike je proširilo istraživanje tih spojeva. Također je dokazao da su karbonski elementi terpena i mnogih drugih velikih organskih molekula izrađeni od više jedinica izoprena.
Kako bi postao “Privatdozent” 1916. i 1917. godine na svom radu je surađivao i uživao u podršci najstarijih proizvođača parfema na svijetu, Haarman & Reimer, iz Holzmindena u Njemačkoj. Polazište za njihovu suradnju bila je Tiemannova formula, a rezultati su bili ukupna sinteza i produženje i interpretacija Wagnerovog preslagivanja (taj je pojam tada uveo on).
1917. dobio je švicarsko državljanstvo.
Od 1918. godine već je započeo samostalan rad i ova je odluka pokrenula najplodnije i najsretnije desetljeće njegova života, kad je od jutra do mraka mogao raditi u svom laboratoriju, na istraživanjima po vlastitom izboru, bez nastavničkih obveza, osim jedan sat tjedno. Nakon njegove habilitacije 1918. godine, tvrtka Ciba, Basle, zainteresirala se za njegov rad na pripremi spojeva sličnih kininu. S raznim suradnicima na prvoj sintezi b-kolidin i linalool, provedena je djelomična sinteza pinena i niz ispitivanja na polju monoterpena.
U periodu od 1920. do 1924. godine postavio je temelje svog budućeg rada.
1921. godine ženevski proizvođači parfema Chuit, Naef & Firmenich zamolili su ga da surađuje s njima. U to su vrijeme već započela istraživanja i radovi koji su ga kasnije doveli do otkrića ustavnih formula viših terpena. U parfumerijskoj i seskviterpenskoj domeni proveo je ukupne sinteze nerolidola i farnezola. Utvrdio je strukturu jasmona, ispravio je Tiemannovu formula željeza i napravio je sintetske radove. No, daleko najvažniji plodovi sakupljeni u “parfumerijskom vrtu” bili su pojašnjenja struktura prirodnih mošusnih parfema i civetona.
Većinu 1925. i 1926. godine proveo je sa svojim prijateljima u Ženevi.
Od listopada 1926. do 1929. bio je profesor organske kemije na Sveučilištu u Utrechtu. Iako je bio vrlo sretan u Mađarskoj, odlučio je prihvatiti poziv ETH-a za povratak u Zürich. Glavni razlog ove odluke bila je snaga švicarske organske kemijske industrije, posebno njezinih farmaceutskih i parfumerijskih grana, koja je zahtijevala vještinu i energiju cijele vojske kemičara uz temeljitu obuku iz suvremene organske kemije. Ova okolnost nije bila samo izazov Ružičkinim nastavnim i istraživačkim sposobnostima, također je ohrabrilo studente da steknu potrebno razumijevanje teorija i metoda kako bi ih osposobili za karijeru u tim industrijama.
1930. godine Ciba je obnovio ugovor sa svojim laborantom Lavoslavom. Ova je suradnja u nekoliko godina dovela do znanstvenih i industrijski važnih uspjeha na polju muških spolnih hormona, točnije otkrio je molekularnu strukturu nekoliko muških spolnih hormona, posebno testosterona i androsterona, te ih naknadno sintetizirao. Ovo istraživanje učvrstilo je njegov ugled kao znanstvenika i zbog kojeg je kasnije 1939. godine bio nagrađen Nobelovom nagradom za kemiju za rad na višim terpenima i polimetilenima.
S obzirom na to da je počinjao Drugi svjetski rat, nagrada mu je uručena na ETH u Zürichu, a 16.3.1940. godine je u Zagrebu održao predavanje pod naslovom “Od dalmatinskog buhača do spolnih hormona” gdje je također dobio titulu počasnog doktora Zagrebačkog sveučilišta i počasnog člana JAZU-a (Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti).
Tri su glavna područja znanstvenog rada Lavoslava Ružičke: prstenovi, viši terpeni i spolni hormoni.
Od 1937. godine Zaklada Rockefeller izdašno je pružala financijsku podršku za istraživanje prirodnih spojeva, posebno triterpena i steroida, bez ikakvih posebnih uvjeta.
1940. godine postaje i počasni građanin svog rodnog grada Vukovara gdje se prilikom dodjele titule na sliku potpisao “Vukovarac Lavoslav Ružička, 1940.”
1957. godine, u 70. godini života Lavoslav Ružička odlazi u mirovinu, a tom prigodom je pokrenuta dodjela nagrade Lavoslava Ružičke za mlade švicarske kemičare uz potporu švicarske kemijske industrije.
Najveća postignuća
Profesor Ružička svojim znanstvenim radom dobio je 8 počasnih doktorata (4 iz znanosti, 2 iz medicine, 1 iz prirodnih znanosti i 1 iz prava), 7 nagrada i medalja, 24 počasna članstva u kemijskim, biokemijskim i drugim znanstvenim društvima i 18 počasnih, redovnih i inozemnih članstava znanstvenih akademija
Najveće postignuće je Nobelova nagrada koju je 1939. godine dobio za svoj znanstveni rad.
Krug njegovih prijatelja bio je vrlo širok, ne samo zemljopisno već i duhovno, uključujući Vatikan i Moskvu. Smatrao je da bi osvojene počasti trebale biti raspodijeljene cijelom timu njegovih suradnika.
Odgovori