Krsto Odak

Krsto Odak je bio hrvatski skladatelj i glazbeni pedagog. Njegov opsežan opus sadrži više od 200 djela za različite izvoditeljske sastave. U njegovim djelima se može zamijetiti sklonost nacionalnom, neoekspresionističkom i neobaroknom stilu te folklornim utjecajima i suvremenim izražajnim sredstvima. Pisao je solističku glazbu (većinom za glasovir), orkestralnu glazbu (četiri simfonije), komornu, scensku i filmsku glazbu te vokalnu i vokalno-instrumentalnu glazbu. Svoj glazbeni stil je navijestio već u svojim prvim djelima u kojima se primjećuje sklonost naglašavanju folklornih obilježja te polifonom oblikovanju. Postupno je obogaćivao svoja izražajna sredstva prihvaćajući pozitivne suvremene kompozicijske tehnike, ali ipak je njegovo glavno izražajno sredstvo bila i ostala melodija.

Obrazovanje

Osnovnu školu je završio 1900. godine i iste godine se upisao u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju. 1906. godine stupa u novicijat na Visovcu i uzima redovničko ime fra Konrad. Godinu dana kasnije nastavlja školovanje u Šibeniku gdje pohađa studij filozofije, a zatim polaže maturu u Sinju. Teološki studij je nastavio u Zaostrogu i Makarskoj, a u srpnju 1912. godine je zaređen za svećenika.

U rujnu 1912. je poslan u München na daljnji studij sociologije. U tamošnjem franjevačkom samostanu sv. Ane je upoznao glasovitog glazbenika, franjevca oca Hartmanna koji je kod Odaka probudio urođenu želju za studijem glazbe. Unatoč Odakovoj molbi da ga nakon jednogodišnjeg studija ostave u Münchenu na studiju glazbe, Provincija ga vraća u Sinj.

1919. na svoju ruku odlazi u Prag gdje ostaje tri godine i uči u majstorskoj klasi poznatog glazbenog pedagoga Viteslava Novaka. Ondje je sa svojom apsolventskom “Sonatom u b-molu, op. 1” za violinu i glasovir osvojio prvu nagradu Praškog konzervatorija.

Privatni život

Rođen je u Siveriću pokraj Drniša 20.3.1888. godine u obitelji Bože i Tomice rođene Ramljak. Krstin otac je bio nadglednik u rudniku Monte Promina, a osim Krste, imao je još šestero djece.

Krsto Odak je umro 4.11.1965. godine i pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Posao

Nakon povratka s teoloških studija 1913. godine počinje djelovati kao zborovođa i učitelj sjemeništaraca u Sinju, međutim umjesto predanim radom u službi koja mu je bila povjerena, to vrijeme je bilo ispunjeno apatijom i nezadovoljstvom. Franjevačka provincija ga stoga premješta za župskog pomoćnika u Otoku kraj Sinja, a 1917. godine ga imenuje župnikom te iste župe. Odak je tu službu vršio zauzeto i za svaku pohvalu.

S obzirom na to da se tijekom njegovog boravka u Otoku napetost između uprave Provincije I njega nije smanjila, nego je postajala još veća, donio je odluku da napusti Župu Otok i 1919. godine odlazi na studij u Prag. Nakon Praga se vraća u Zagreb gdje postaje jedan od prvih profesora na tek utemeljenoj Muzičkoj akademiji u kojoj je djelovao sve do 1961. godine. U Zagrebu je živio između dvaju Svjetskih ratova i nakon Drugog svjetskog rata.

U europskoj glazbi u međuratno vrijeme Nacionalni smjer se nametnuo kao dominantni pravac. Umjetnici su u to vrijeme svoja djela stvarali na idiomima i elementima nacionalnog folklora. U početku njegovog djelovanja u zagrebačkoj javnosti, Odaku se zamjeralo da negira folklor, iako je on više ili manje stvarao na nacionalnoj osnovi.

Prapočetak skladateljskog rada Krste Odaka su bile zborske skladbe duhovnog sadržaja. Dakle, njegove najranije skladbe su duhovne skladbe iz 1911. godine koje su objavljene u časopisu “Sv. Cecilija”. Neke od važnijih skladbi su “U slavu Sv. Srca” za mješoviti zbor i jedina skladba na hrvatskom jeziku, “Veni dulcis Jesu” za ženski zbor, te skladbe iz 1912. godine poput “Ave Maria”, “Christus Factus Est”, “Laudate Dominum” i “O Sacrum Convivum” za muški zbor. U to doba je nastalo i djelo Misa na latinskom u B-duru.

Svojim crkvenim skladbama je uzdizao staroslavensko i glagoljaško pjevanje na najvišu razinu, dozivajući iznova u svijest činjenicu da su Hrvati jedini narod u katoličkoj Crkvi koji je gotovo tisuću godina imao liturgiju na narodom jeziku. Unatoč tome, glazbena kritika je u ono vrijeme bila veoma podijeljena kada je Krsto Odak bio u pitanju. Mnoštvo pohvala, ali i svih mogućih napada obrušilo se nakon njega, osobito 1934. godine nakon praizvedbe opere “Dorica pleše”. Jedni su ga smatrali najdarovitijim hrvatskim skladateljem toga vremena, dok su drugi išli u krajnost i osporavali pa čak i negirali njegovu stvaralačku snagu.

Poznavatelj Odakova glazbenog govora, muzikolog Lovro Županović u svom djelu “Skladateljstvo Krste Odaka u procjepu između onodobno aktualne i tradicionalne glazbene izričajnosti”, tvrdi da je Odak u svom najpoznatijem motetu za bariton solo, mješoviti zbor i orgulje “Svrši stope moje” autobiografski opisao poniranje u vlastitu nutrinu.

Odak je ljeta često provodio na Korčuli pa je 1937. godine u dogovoru s nekolicinom moreškanata skladao glazbu za Morešku. Nova glazba je tada dočekana sa sumnjom, a tijekom Drugog svjetskog rata partitura se izgubila pa se Moreška još neko vrijeme izvodila uz staru glazbu. Nakon izvedbe Moreške u Parizu 1946. godine i ozbiljnih kritika na staru glazbenu pratnju, konačno je prihvaćeno da se izvodi uz glazbu Krste Odaka.

1954. i 1956. godine je napisao didaktičke radove “Modulacija” i “Poznavanje instrumenata”.

Najveća postignuća

Odak je iza sebe ostavio zavidno bogat opus. Stvorio je vrijedna umjetnička djela koja su bez sumnje u velikoj mjeri obogatila hrvatsku glazbenu kulturu.

Autor: A.V.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]
loading...

Komentiraj

*