Josip Jelačić

Josip Jelačić Bužimski bio je ban hrvatski, dalmatinski i slavonski od 1848. do 1859., dio plemićke obitelji Jelačić, general te jedan od značajnijih političara u 19. stoljeću. Umro je 19. svibnja 1859. godine u Zagrebu nakon duge i teške bolesti. Pokopan je u Novim Dvorima 26. svibnja 1859. godine.

Obrazovanje

Josip je školovanje započeo kada je imao osam godina u elitnoj plemićkoj školi Therezianumu u Beču. Na tom su se mjestu školovali sinovi velikaša i plemića kako bi jednog dana mogli obavljati vojnu službu u sklopu Austro-Ugarske monarhije.

Godine 1819. napustio je Therezianum kao odličan diplomat te započeo uspon kao barun s brojnim častima i podvizima, ne samo u korist cara nego i hrvatskog naroda.

Privatni život

Josip Jelačić rođen je 16. listopada 1801. godine u Petrovaradinu u obitelji oca Franje, koji je djelovao kao podmaršal austrijske vojske te zapovjednik Vojne krajine te majke Ane Portner. Josip Jelačić bio je blizak sa sestrom Cecilijom te braćom Antunom i Đurom.

Josip Jelačić Bužimski bio je u braku s groficom Sofijom Jelačić, rođenom 31. siječnja u Austriji u mjestu Napjedla u obitelji Francizce i Georga Stackau. Kao mala je bolovala od kostobolje pa je puno vremena provela u Topuskom i tako pomogla promoviranju toplica iz tog kraja.

Josip i Sofija upoznali su se 1850. godine, da bi se u travnju iste godine i zaručili. Josip se vjenčao sa Sofijom kada je imala samo 16 godina, 22. srpnja 1850. godine u Napjedlu. Godine 1854. Josip postaje grof, a Sofija je imenovana dvorskom damom carice Elizabete.

Godine 1854. rodila je djevojčicu Anu koja je 1855. umrla od kolere. Nakon smrti bana Jelačića Sofija je ostala živjeti u Novim dvorima u Zaprešiću, a 1863. godine udala se za grofa Adolfa Dubskog kojem je rodila sina Viktora i kćer Mariju Sofiju.

Posao

Nakon što je završio školovanje u Beču, Jelačić je započeo vojničku djelatnost kao potporučnik u Trećoj konjaničkoj pukovniji, a nakon toga je služio u Galiciji, Beču, Drežniku i Ogulinu, Glini, Zadru. Bio je više puta hvaljen od pretpostavljenih, da je spretan, uslužan, šaljiv, veseo, da piše i govori mađarski, njemački, hrvatski, francuski, latinski i talijanski te je odličan jahač, strijelac, organizator, strateg i vojskovođa.

Tijekom vojne službe imao je nekoliko pauza koje je iskoristio kako bi pisao pjesme. Tako je u Zagrebu 1825. godine objavio zbirku pjesama “Trenutak uspomene” ili “Eine Stunde der Erinnerung”.

Zapovjedajući banskom pukovnijom u Glini često je ratovao s Turcima, ali s mnogima od njih se sprijateljio, pa je od Mahmud-bega iz Bihaća dobio rasnog konja na kojem je išao na bansko ustoličenje.

Kralj Ferdinand I. Habsburgovac 23. ožujka 1848. godine imenovao ga je hrvatskim banom i kraljevskim savjetnikom te unaprijedio u zapovjednika i generalmajora banskih pukovnija, glinske i petrinjske.

Prisegnuo je 8. travnja 1848. godine u Beču kada je imenovan vojničkim zapovjednikom i podmaršalom u krajiškoj i banskoj Hrvatskoj. Svečano je ustoličen 5. lipnja 1848. godine u Zagrebu.

Ustoličenje je popraćeno otvaranjem Hrvatskog sabora 5. lipnja, prvog sabora utemeljenog na načelima građanskog liberalizma s preko 190 zastupnika, kojem su prethodile skupštine održane 17., 22. i 25. ožujka 1848. godine.

Jedna od njegovih najznačajnijih odluka bilo je ukidanje kmetstva 25. travnja 1848. godine. Tri dana kasnije objavljuje se Hrvatski forint, a 9. lipnja 1848. godine Hrvatski je sabor odredio odnos Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije prema Ugarskoj u 18 točaka. Određeno je i korištenje hrvatskog jezika kao službenog zbog čega je kralj Ferdinand V. objavio manifest 10. lipnja 1848. godine kojim je Jelačić lišen svih časti.

Spomenuti manifest na kraju nikada nije objavljen i Jelačić nije za njega znao dok je kralju predavao dokument u kojem je Hrvatski sabor tražio da se obnovi banska vlast od Drave do mora te da kralj postavi nadvojvodu Ivana za posrednika između Trojedne Kraljevine i Ugarske.

Za manifest se doznalo 20. lipnja 1848. godine zbog čega je na izvanrednoj sjednici sabora 21. lipnja 1848. godine zatraženo da se donesu zaključci kako bi se opozvalo 35.000 graničara iz Italije te kako bi se sav narod digao na noge, a da se trg Harmice nazove Trgom bana Josipa Jelačića i to na prijedlog jednog od zastupnika Andrije Črnog.

Ban je na putu iz Cerovca zastao u Zagrebu kako bi smirio stanje, a nakon čega je sabor zatražio opoziv manifesta. Na zasjedanju koje se održalo 1. Srpnja 1848. godine raspravljalo se o pismu nadvojvode kojim se bana poziva u Beč na pregovore. To je rezultiralo prijetnjama Mađara o ratu zbog čega ban dobiva potreban novac u saboru za opremanje vojske.

Narodni zastupnici Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije uputili su proglas 6. srpnja 1848. u kojem upozoravaju na novonastalu situaciju s Mađarima. Dva mjeseca kasnije 6. rujna banu stiže pismo od kralja Ferdinanda u kojem opoziva manifest o njegovu smjenjivanju. Nastojanja Mađara da destabiliziraju Trojednu Kraljevinu rezultira prelaskom hrvatske vojske 11. rujna 1848. godine pod carskom zastavom preko mosta pored Varaždina i u Slavoniji.

U Beču 6. listopada izbija revolucija kojoj je cilj bio stvoriti jedinstvenu Njemačku pod utjecajem parlamenta iz Frankfurta na Majni, a koja je bila povezana s Mađarima i njihovim željama da odvoje carske čete od bana Jelačića.

Ban je nakon što je dobio vijest o izbivanju revolucije te o ubojstvu Latoura, ministra rata te bijegu kralja Ferdinanda, odmah promijenio odluku i umjesto prema Pešti krenuo na Beč kojeg je opkolio sa 60.000 vojnika. Broj se popeo na 80.000 kada su im se pridružile carske čete iz Češke i Austrije.

Mađari dolaze u pomoć revolucionarima u Beč sa svojih 33.000 vojnika, nakon čega se tri dana, 28., 29., i 30. listopada vodila bitka između Mađara i Jelačića. 31. listopada 1848. godine prestaju sukobi, a banu je 2. studenog 1848. godine organiziran svečani doček u Beču. Car i kralj Franjo Josip imenovao je bana Jelačića 2. prosinca 1848. Vojnim gubernatorom Dalmacije i gubernatorom Rijeke s pripadajućom zemljom.

U Habsburškoj monarhiji 1849. donosi se nametnuti ustav kojim se u Hrvatskoj ukida sve ono što je postignuto u 1848. godini, pa se tako uvodi policijski nadzor, zabranjuje politički život i ukida sloboda tiska.

Zahvaljujući trudu koji je ban uložio, Međimurje se krajem 1849. godine pripaja Hrvatskoj, a hrvatski jezik postaje službeni dok je njemački ostao glavni jezik za dopisivanje sa središnjim organima.

Ban Jelačić je zbog ratnih zasluga imenovan 13. ožujka 1849. godine vrhovnim zapovjednikom Južne armije za jugoistočno područje Monarhije te generalom topništva. Nakon što ga nije bilo devet mjeseci u Hrvatskoj, Jelačić se 26. travnja 1849. vraća u Osijek i nastavlja s oslobađanjem okupiranih područja od strane Mađara.

Voljom i upornošću od strane bana Jelačića 1850. godine osniva se Društvo za povjestnicu jugoslavensku, a Kukuljeviću se omogućuje istraživanje arhivske građe u Dubrovniku.

Ban Jelačić nije bio aktivan samo u vojsci, a što dokazuje i njegov poziv koji je 13. prosinca 1851. godine uputio nadležnima kako bi se izgradilo Hrvatsko kazalište koje je prvu predstavu imalo 29. siječnja 1852. godine.

Najveća postignuća

Josip grof Jelačić Bužimski jedan je od najznačajnijih političara u cijeloj povijesti Hrvatske koji je sazvao prve izbore za Hrvatski sabor te ukinuo kmetstvo. Kao vojskovođa zabilježio je veliku pobjedu protiv ustanika za vrijeme Revolucije u Mađarskoj 1848. godine.

Car Nikola I. iz Rusije odlikovao ga je Ordenom sv. Andrije te imenovao vitezom Reda sv. Vladimira, a kralj Ferdinand V. dodijelio mu je križ Leopoldova reda I. stupnja. Godine 1849. biva proglašen za počasnog građanina Pešte, a 4. rujna 1849. i grada Beča.

Nakon smrti podignut je spomenik njemu u čast 16. prosinca 1866. godine na glavnom trgu, koje je nosilo njegovo ime sve do 25. srpnja 1947. godine, nakon čega se 43 godine čuva u Gliptoteci i opet vraća 16. listopada 1990. godine, na dan njegova rođenja.

U Petrovaradinu najljepša ulica nosila je naziv Jelačić Gasse, a nakon propasti Austro-Ugarske, dobila je naziv Jelačićeva ulica. Nakon Drugog svjetskog rata ni jedna ulica u Petrovaradinu više ne nosi njegovo ime iako je napravio puno toga za tamošnji narod.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]
loading...

Komentiraj

*