Ivo Pogorelić je svjetski poznati pijanist koji je svojevremeno znao održati i do 400 koncerata godišnje. Otkad je s 22 godine na jednom međunarodnom natjecanju u Varšavi prvi put skrenuo pozornost svjetske javnosti na sebe, te ubrzo nakon toga potpisao ugovor s njemačkom prestižnom izdavačkom kućom, Ivo Pogorelić je do danas ostao senzacija gdje god da se pojavi. Zbog odbijanja razgovora s novinarima prati ga glas nepristupačnog, ekscentričnog i kapricioznog čovjeka, hladnog, a ponekad i odbojnog u komunikaciji.
Obrazovanje
Pogorelić je sa sedam godina počeo učiti glazbu u glazbenim školama “Mokranjac” i “Dr. Vojislav Vučković” u Beogradu.
Nakon toga 1970. godine odlazi u Moskvu gdje je upisao Središnju glazbenu školu.
Kasnije je pohađao studij klavira na Konzervatoriju Petar Iljič Čajkovski, a diplomirao je u svibnju 1980. godine.
Privatni život
Rođen je 20.10.1958. godine u Beogradu. Njegov mlađi brat Lovro je također pijanist, a oba brata su puno naučila od oca Ivana koji je bio slavni majstor na klaviru.
U Moskvi je 1976. godine upoznao gruzijsku profesoricu i pijanisticu Alizu Kezeradze s kojom se kasnije oženio i koja je imala velik utjecaj na njegov umjetnički i osobni razvoj. On je bio zadivljen njezinim znanjem, a njoj u se sviđale njegova ambicioznost i marljivost. Nakon vjenčanja su s Alizinim sinom Georgom živjeli uglavnom u Londonu.
Nakon 15 godina braka, Pogorelićeva supruga je 1996. godine preminula od raka jetre, a on se poslije toga povukao iz javnog života, te prodao nekretnine koje je imao u Londonu i New Yorku jer su ga podsjećale na suprugu. Iste godine je na njegovim dobrotvornim koncertima u Švicarskoj upoznao Uttu Schneider s kojom danas zajedno živi.
Posao
Pogorelić je nekoliko puta pobjeđivao na državnim natjecanjima u bivšoj Jugoslaviji, a 1978. godine je u Italiji osvojio prvu nagradu na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Alessandro Casagrande. 1980. godine je odnio pobjedu na Međunarodnom glazbenom natjecanju u Kanadi i dokazao je kao nadaren pijanist jedinstvenih sposobnosti.
Njegov međunarodni uspjeh započeo je skandalom koji ga je lansirao u središte medijske pozornosti. Nakon njegove urnebesne interpretacije Chopina na Međunarodnom Chopinovom natjecanju koje se održalo u Varšavi 1980. godine, eliminiran je u trećem krugu natjecanja. Pijanistica Marta Argerich je zbog toga iz protesta napustila žiri nazvavši Pogorelića genijem.
Debitirao je 1981. godine u njujorškom Carnegie Hallu, a nakon toga su uslijedili trijumfalni nastupi u prestižnim koncertnim dvoranama Australije, Europe, Kanade, Izraela, Sjedinjenih Američkih Država, Japana i Južne Amerike. Nastupao je s vodećim svjetskim simfonijskim orkestrima – Bečkom filharmonijom, Berlinskom filharmonijom, Bostonskim simfonijskim orkestrom, Filharmonijskim orkestrom iz Los Angelesa, Filadelfijskim orkestrom, Londonskim simfonijskim orkestrom i drugima.
Oduševljavao je publiku svojim nastupima, od kritike je dobivao samo pohvale i bio je uvjerljivo najprodavaniji među klasičnom glazbom. 1982. godine je potpisao dugoročan ekskluzivni ugovor s izdavačkom kućom Deutsche Grammophon koja je na kompaktnim pločama zabilježila njegove osebujne i majstorske interpretacije skladbi Bacha, Brahmsa, Beethovena, Chopina, Čajkovskog, Mozarta i drugih.
Unatoč ispunjenom koncertnom kalendaru i brojnim studijskim snimanjima, gorljivo se zauzimao za razvoj obrazovanja u Hrvatskoj pa je 1986. godine utemeljio Fond za mlade glazbenike kojemu je cilj bio financiranje inozemnih studija najdarovitijih mladih glazbenika. 1993. godine je u SAD-u utemeljio Međunarodno klavirsko natjecanje koje nosi njegovo ime. Osim 100 tisuća dolara stipendije, pobjedniku osiguravalo potpun umjetnički razvoj u vrhunskog solista-koncertanta. Također se zauzimao za konkretnu pomoć siromašnim, društveno obespravljenim i bolesnim osobama pa je uz pomoć UNESCO-a 1994. godine osnovao Dobrotvornu zakladu Sarajevo.
Pogorelić je nakon smrti supruge počeo slušati španjolsku glazbu, a kasnije i učiti španjolski jezik. Promijenio je tehniku i više se fokusirao na Rahmanjinova i Beethovena, a počeo je i dizajnirati nakit.
Poznat je i po otkazivanju koncerata, često i u posljednji trenutak. Jednom prilikom je otkazao koncert u Carnegie Hallu u New Yorku koji je trebao biti vrhunac njegove američke turneje, a otkazao je i nastupe s Herbertom von Karajanom i Bečkom filharmonijom što je izazivalo brojne neumjesne priče o njegovoj psihičkoj stabilnosti i karakteru. Unatoč tim njegovim otkazivanjima, Pogorelić je i dalje bio pozivan na sve velike svjetske glazbene scene, a on za svoje nastupe ponekad namjerno bira manje gradove, sveučilišta, škole i crkve.
U koncertnoj sezoni 2014/2015 Pogorelić je održao koncerte u Njemačkoj, Švicarskoj, Francuskoj, Belgiji, Danskoj, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji, Hrvatskoj, Španjolskoj, Turskoj, Japanu i Kini. Krajem 2017. godine je sa Zagrebačkom filharmonijom nastupio u Koncertnoj dvorani Lisinski i nakon nekoliko godina izostanka u regionalnim medijima dao intervju za jednu televiziju u kojemu je otkrio da unatoč godinama iskustva još uvijek naporno i disciplinirano radi.
Tom prilikom se osvrnuo i na percepciju o njemu kao osobi koja je nepristupačna novinarima, što on smatra potpuno netočnim. On inzistira na poštovanju, koje se prema njegovom mišljenju iskazuje tako da mu redakcije moraju dati pismeno uvjerenje da se tekst neće ni na jedan način uzurpirati i da urednik ne smije objaviti naslov bez prethodnog konzultiranja s njim.
Najveća postignuća
Pogorelić je prvi umjetnik kojemu je dodijeljen UNESCO-ov cijenjeni naslov veleposlanika dobre volje. Dobitnik je brojnih domaćih i inozemnih nagrada među kojima se mogu izdvojiti Orlando s Dubrovačkih ljetnih igara iz 1981., Vladimir Nazor iz 1985. i Milka Trnina iz 2002. godine.
1992. godine je odlukom predsjednika Republike Hrvatske odlikovan odličjem Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a 1997. godine je nagrađen Porinom za poseban doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi.
Autor: A.V.
Odgovori