Ivana Brlić Mažuranić jedna je od najutjecajnijih spisateljica za djecu te hrvatska književnica priznata ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. Pisala je pripovijetke, pjesme, romane, basne, bajke, eseje i članke, a bavila se i prevodilačkim radom.
Umrla je u Zagrebu 21.9.1938. godine kada je nakon dugotrajne borbe s depresijom počinila samoubojstvo.
Obrazovanje
Ivana Brlić Mažuranić je zahvaljujući dobrom imovinskom stanju svoje obitelji imala drugačije školovanje. Školovala se kod kuće i naučila govoriti nekoliko stranih jezika, zbog čega su prvi književni pokušaji bili na francuskom jeziku.
Privatni život
Ivana Brlić Mažuranić rođena je u Ogulinu 18.4.1874. godine kao unuka poznatog hrvatskog pjesnika i bana Ivana Mažuranića.
Ivana dolazi iz intelektualne obitelji. Otac Vladimir bio je odvjetnik, pisac i povjesničar, a baka Aleksandra Mažuranić sestra poznatog jezikoslovca Dimitrija Demetra. Nakon Ogulina cijela obitelj seli u Karlovac, a potom u Jastrebarsko.
Ivana se udala za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića, nakon čega seli u Brod na Savi gdje je provela velik dio svog života. Ivana je cijeli svoj život posvetila obitelji te obrazovanju i književnosti. Odgojila je sedmero djece.
Uz supruga se uključila u javni život prvaka narodnoga pokreta, a Josip Juraj Strossmayer u to joj je vrijeme dodijelio zlatnu medalju za protumađarska nastojanja.
Ivana je smatrana osobom slabog zdravlja jer je često zbog nastojanja obitelji Brlić i Mažuranić, a sve u želji da joj bude bolje, odlazila u poznata lječilišta kako bi prebrodila česte depresije.
Učestale krize sa zdravljem nastupile su kao posljedica svega što joj se dogodilo. Rodila je sedam puta, s tim da je prvo dijete rodila kada je imala samo 18 godina, a dvoje djece umrlo je nedugo nakon poroda.
Liječnici su razlog njenom stanju pronašli u tome što je bila premlada kada se udala i njezino tijelo nije bilo spremno na brojne trudnoće.
Posao
Ivana Brlić Mažuranić počela je rano pisati eseje, poeziju i dnevnike, ali su joj prvi radovi objavljeni tek početkom 20. stoljeća. Vrlo rano je objavila zbirku pripovjedaka i pjesama za djecu “Valjani i nevaljani”, a tri godine kasnije i drugu knjigu slične tematike “Škola i praznici”.
Iako su djela Ivane Brlić Mažuranić nastala u vrijeme moderne, ona se ipak prvo nametnula kao spisateljica bajki i basni, a ne kao pjesnikinja. Dok su joj pripovijetke bile moralno-poučnog karaktera, u bajkama se koristila jednostavnim elementima fantastike.
Najveća postignuća
Prvi roman “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”, objavljen je 1913. godine. Upravo su u tom romanu do izražaja došla načela dobrote i žrtvovanja temeljena na kršćanstvu. Spojivši pripovjedačku sposobnost i humanističko viđenje svijeta, njezin je roman postao prvi hrvatski dječji roman i uzor kasnijim dječjim romanima i pripovijetkama.
Književnički vrhunac doživjela je u zbirci “Priče iz davnina” objavljenoj 1916. godine. U zbirci od osam bajki likovi su preuzeti iz slavenske mitologije kojima je autorica dala određene osobine. Likovi kao što su Stribor, Tintilinić, Potjeh, Regoč, Kosjenka i Palunka, prikaz su ljudskih moralnih osobina i osjećaja.
U njezinim pričama pojavljuje se želja za bogatstvom i čežnja za dalekim svjetovima, kao i simboli ljudske žudnje za istinom i znanjem. Svoju je svestranost pokazala pišući razne eseje i članke koji su objavljivani u zbirkama “Knjiga mladima” iz 1923. godine i “Mir u duši” iz 1930. godine.
U spomenutim djelima je tematizirala socijalna i egzistencijalna pitanja, ali je isto tako tumačila i životna načela koja je njegovala cijeli život te književna uvjerenja.
Ivana Brlić Mažuranić kao ugledna i cijenjena spisateljica dva je puta bila predložena za Nobelovu nagradu za književnost 1931. i 1938. godine, na poticaj tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Ivana je 1937. godine primljena u Akademiju kao dopisni član i to kao prva žena još od vremena osnutka Akademije.
Djela Ivane Brlić Mažuranić prevedena su na sve važnije svjetske jezike, a tu su još bengalski, hindski, japanski, kineski, vijetnamski i perzijski jezik. Zbog virtuoznosti koju je posjedovala mnogi su je nazivali hrvatskim Andersenom i Tolkienom, zbog čarobnog i mističnog svijeta mitologije.
Njezina najpoznatija djela su: “Slike” – pjesme (1912), “Knjiga o omladini” (1923), “Iz arhive obitelji Brlić u Brodu na Savi” (1934. – 1935), “Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata” – roman (1937), “Srce od licitara” – pripovijetke (1939), “Basne i bajke” (1945).
Bez obzira što je pisala za djecu, Ivana je zbog jedinstvenog načina pisanja s kojim je kombinirala životni idealizam i rijetki humor bila cijenjena od strane kolega i povjesničara.
Komentiraj