Ivan Zajc je bio hrvatski skladatelj, pedagog i dirigent koji se smatra utemeljiteljem hrvatske opere kao umjetničke ustanove. Puna četiri desetljeća je vladao glazbom hrvatskog naroda i najznačajniji je hrvatski glazbenik u posljednjoj trećini 19. stoljeća. Njegova opera “Nikola Šubić Zrinski” je najpopularnije glazbeno scensko djelo, a prvi put je izvedeno 4.11.1876. godine u tadašnjem Narodnom kazalištu u Zagrebu.
Obrazovanje
S očevom dozvolom 1850. godine odlazi na Konzervatorij u Milanu i sa sobom nosi svojih dvadeset opusa. Ondje je bio učenik istaknutih talijanskih pedagoga i skladatelja Mazzucata, Rossija i Ronchetti-Montevitija.
1855. godine završava studij, a na kraju studija učenici su dobili zadatak da na isti libreto skladaju operu. Zajčeva opera u tri čina “La Triolese” je proglašena najboljom i izvedena je 4.5.1855. godine. O tome koliko je bio uspješan svjedoče brojne nagrade i priznanja te ponuda da ostane u Milanu i bude dirigent u Scali.
Privatni život
Rođen je 1832. godine u Rijeci. Njegov otac, Jan (Johann) Nepomuk Zajitz je rođen u Češkoj, a kao vojni kapelnik je 1821. godine stigao u Bratislavu gdje se osam godina kasnije oženio Annom Bodensteiner. Supružnici su se 1830. godine doselili u Rijeku gdje su, osim Ivana, dobili i kćer Albinu. Ivanov otac je u Rijeci u okviru glazbenog društva, škole i kazališta razvio znatnu glazbenu djelatnost. Dvadesetak njegovih skladbi je sačuvano u Beču, Rijeci i Zagrebu.
Odrastajući u glazbenoj sredini Ivan je već od malih nogu pokazivao veliku glazbenu nadarenost, ali njegov otac nije bio sklon ideji da se posveti glazbi. Njegova želja je bila da mu sin nakon završene srednje škole studira pravo, ali je kasnije ipak dao dozvolu za Ivanov odlazak u Milano.
Ivan se početkom 1857. godine vjenčao s Natalijom Jesenko, sedam godina mlađom kćeri trgovca slovenskog podrijetla. 1857. godine su dobili kćer Anku, a 1860. sina Karmela. S obitelji je nakon Rijeke živio u Beču, a po dolasku u Zagreb kupuje kuću u Visokoj ulici, u kojoj je stanovao do smrti. Umro je 16.12.1914. godine.
Zajc je uživao u radu kasno navečer ili rano ujutro dok sve još spava. Skladao je bez klavira i sam je prepisivao dionice i partiture. Jako je pazio na svoju vanjštinu i uvijek je bio dotjeran, a njegovo dirigiranje je bilo dostojno i mirno, bez velikih teatralnih kretnji. Kao učitelj i dirigent je uvijek bio strpljiv i miran, na probe je uvijek dolazio na vrijeme, a svaku skladbu je savjesno proučavao i uvježbavao
Posao
Zajc je već s pet godina počeo učiti violinu i klavir, a s dvanaest je počeo skladati i nastupati javno. Po završetku studija se vraća u Rijeku i pridonosi snažnom razvoju glazbenih događanja u Rijeci. u sljedećih nekoliko godina nakon povratka radio je u Zbornoj crkvi, Kazalištu i Muzičkoj školi, skladao je, dirigirao i svirao, te odgajao mlade glazbenike.
U kazalištu je dirigirao brojnim vrhunskim opernim djelima poput Verdijevih “Arolda”, Latinske triologije i Ferarrijevih “Gli ultimi giorni di Suli”. 1856. godine su izvedeni odlomci iz opere “Romilda”, a dvije godine kasnije je skladao nove opere, “Mesinsku nevjestu” i “Adeliu”, koje nisu izvođene.
1860. godina je obilježena njegovim velikim uspjehom, osim izvedbi Pacinijeve opere “La regina di Cipro” i Donizettijeve “Marin Faliero”, Zajc je nakon diplomske opere “La Tirolese” postavio i praizveo vlastitu prvu prikazanu operu.
Opera “Amelila” ili “Il bandito” je u riječkom Kazalištu postavljena 14. travnja 1860. godine i bio je to velik događaj za grad jer se radilo o prvoj operi domaćeg riječkog skladatelja. Prije odlaska iz Rijeke je skladao scensku glazbu za vaudeville “I funerali del Carnevale”. Većina njegovih djela nastalih u Rijeci je posvećena upravo njegovom gradu i sugrađanima. Dva valcera je nazvao “I Musicisti fiumani” i “La bella Fiumana”, a napisao je i Vittoria quadrille “Fiumaner Marsche” te “Liepa Riečanka”.
Naporan rad se loše odrazio na njegovo zdravlje, a nakon što je prebolio tešku upalu pluća liječnici su mu savjetovali da promijeni podneblje. U listopadu 1862. godine odlazi u Beč gdje je u početku radio kao profesor u Pjevačkom i opernom institutu društva Polyhymnia. Iako su u tom razdoblju u Beču vladale melodije Suppea i Mozarta, Zajc se vrlo brzo afirmirao i u prosincu 1863. godine je izvedeno njegovo prvo djelo – opereta “Mannschaft an Bord!” koja je doživjela više od 60 izvedbi. Osim tog djela, veliku popularnost su stekli i “Lazaroni iz Napulja”, “Fitzli-Putzli” i “Bojsijska vještica”.
Pridruživši se Hrvatskom akademskom društvu “Velebit” u Beču, Zajc se našao u dvojbi hoće li kao skladatelj opereta i glazbenih komedija nastaviti graditi svjetsku slavu ili će se vratiti u domovinu. Glazbeni zavod u Zagrebu ga 1867. godine proglašava počasnim članom, a te iste godine počinju pregovori o njegovom dolasku u Zagreb.
Pod utjecajem pjesnika Augusta Šenoe, Petra Preradovića, Ivana Trnskog i Mirka Divkovića, te biskupa Josipa Jurja Strossmayera i studenata Franje Markovića i Ivana Dežmana, Zajc odlazi u Zagreb gdje je 1869. godine imenovan ravnateljem Opere koju je trebao osnovati s ravnateljem glazbene učionice Narodnog zemaljskog glazbenog zavoda.
U Zagreb je doputovao 1.2.1970. godine, a nekoliko dana kasnije su u Narodnom zemaljskom kazalištu izvedene njegove operete “Momci na brod!” i “Mjesečnica”. Po dolasku u Zagreb je preuzeo i vodstvo škole Hrvatskog glazbenog zavoda. Kao ravnatelj Opere je djelovao sve do 1889. godine, kada zbog financijskih neprilika Opera neko vrijeme prestala djelovati, a u školi je ostao do 1908. godine. Zajc je znatno pridonio osposobljavanju izvođačkog ansambla Opere koji je pod 19 godina njegovog vodstva izveo desetak opereta i 50 opera, a proveo je i temeljitu reorganizaciju.
Zajc je u listopadu 1899. godine zbog starosti zamolio ravnateljstvo da ga oslobodi dužnosti ravnanja koncertima i održavanja pokusa koje je obavljao godinama, a u veljači 1908. godine je umirovljen na vlastitu molbu.
Najveća postignuća
Zajc je posjedovao lakoću skladanja, a njegov doprinos hrvatskoj glazbi je neizmjeran. Iza sebe je ostavio opus koji se sastoji od oko 1200 različitih djela za komorne sastave, orkestar i klavir, zatim 50 kantata, 19 opera, 26 opereta, 19 misa, oratorij Oče naš, 200 zborova, 14 Ave Maria i 170 solo pjesama.
U vrijeme dok je u Hrvatskoj vladala potpuna glazbena stagnacija Zajc je svojim učiteljskim djelovanjem pridonio suzbijanju diletantizma koji je do tada cvjetao i stvorio je hrvatsku operu sa suvremenim repertoarom.
Za zasluge na području glazbe je 1895. godine imenovan vitezom.
Autor: A.V.
Odgovori