Ivan Meštrović hrvatski je kipar, književnik i arhitekt. Najistaknutiji je kipar hrvatske moderne skulpture. Rodio se u Vrpolju pored Slavonskog Broda, 15.8.1883. godine, a umro je 16.1.1962. godine u South Bendu u Indiani.
Obrazovanje
Njegov talent prepoznat je kada je imao samo šesnaest godina. Kamenorezac iz Splita, majstor Pavao Bilinić prepoznao ga je i uzeo ga za šegrta te se tako školovao u njegovoj klesarskoj radionici. Volio je promatrati znamenitosti grada Splita, a tako se razvijao njegov talent. Za njegovo školovanje zaslužna je bila supruga Pavla Bilinića koja mu je u tome pomogla jer je bila profesorica u srednjoj školi. Malo nakon toga, jedan bečki vlasnik rudnika odlučio je pomoći Ivanu pri školovanju pa financirao njegov odlazak u Beč na školovanje. Tada je morao u kratkom roku naučiti njemački i prilagoditi se na novi život u novoj zemlji. No, usprkos svemu, uspio je završiti studij.
1911. godine studirao je u Rimu na skulpturama antičke Grčke.
Privatni život
Stjecajem okolnosti rodio se u Vrpolju u Slavoniji, no djetinjstvo je proveo u Dalmaciji u selu Otavice odakle i potječe. Još kao dijete slušao je povijesne balade, narodne pjesme i epsku poeziju dok je u polju čuvao ovce. Rodio se u tipičnoj kataličkoj obitelji, a svoju religioznost oblikovao je s godinama i sam pod utjecajem Biblije i Tolstoja.
1904. godine Ivana Meštrovića i Ružu Klein upoznala je Ružina sestra Ljuba. Ružin otac nikada nije odobravao vezu svoje kćeri s tada siromašnim kiparom no Ruža nije slušala oca pa ju je potjerao iz kuće 1905. godine. Od tada su Ivan Meštrović i Ruža živjela zajedno, a 1907. godine su se vjenčali u crkvi iako je Ruža bila židovskog podrijetla. Živjeli su u siromaštvu i Ruža zbog toga nije željela imati djecu. Kasnije, kada im se financijsko stanje popravilo, više ih nije mogla imati. Meštrović, kao veliki vjernik i tradicionalist želio je imati djecu. Kada je saznala za njegovu prevaru i ljubavnu vezu s Olgom Kesterčanek, 1922. godine otišla je u Njemačku.
Kada se dogodio Sarajevski atentat 28. lipnja 1914. godine, Meštrović se nalazio XI. međunarodnoj izložbi u Veneciji gdje je bio izloženo čak 36 njegovih radova. S ocem i suprugom Ružom tada se vratio u Split, ali već je za vrijeme putovanja brodom imao osjećaj kao da ga netko prati. Kada je stigao u Split, prijatelj mu je potvrdio njegove sumnje te ga je upozorio na to da ga austro-ugarske vlasti planiraju uhititi. Odmah je napustio Split talijanskim brodom Ancona. Sve to odvilo se samo desetak dana prije izbijanja Prvog svjetskog rata.
Po završetku Prvog svjetskog rata vratio se u svoju domovinu te je upoznao svoju drugu ljubav Olgu Kesterčanek. S njom se vjenčao 17. listopada 1928. godine civilno u Čakovcu. Imali su četvero djece. Marta je bila rođena u Beču, a Tvrtko, Marija i Mato rodili su se u Zagrebu gdje se obitelj bila preselila 1922. godine.
Zimske mjesece obitelj je provodila u Zagrebu u svojoj palači, a ljeta u kući u Mejama u Splitu koju su napravili 1930-ih godina.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata javno je izrazio svoj antifašistički stav, osudio je talijanski iredentizam i izrazio stav prema Njemačkoj. Naime, tridesetih godina odbio je Hitlerov poziv da posjeti Berlin. Zatvoren je od ustaša na tri i pol mjeseca te je osuđen na smrt. Ipak, 13. siječnja 1942. godine pušten je iz zatvora, a do 12. ožujka nalazio se u kućnom pritvoru.
Vatikan mu je pomogao da se izvuče iz kućnog pritvora te se 1942. godine preselio u Veneciju zbog izlaganja na Venecijanskom Bijenalu. Nakon toga odlazi u Rim 25. lipnja te iste godine, a za Božić mu je stigla i supruga Olga i njihovo troje djece, Marija, Mate i Tvrtko. Četvrta kćer, Marta, ostala je sa suprugom u Hrvatskoj.
1943. godine obitelj Meštrović preselila se u Švicarsku gdje su prvo živjeli u Gstaadu, a zatim u Lausannei te u Ženevi.
Prva supruga, Ruža Klein, umrla je 1942. godine u Zagrebu, a 86.godišnjeg strica Iliju, četnici su bacili živog u zapaljenu kuću u Otavicama.
1954. godine dobio je američko državljanstvo koje je mogao dobiti i prije, ali je odbio jer je bio uznemiren od pomisli da bi netko to mogao protumačiti kao odbacivanje svoje domovine i nacionalnosti.
1959. godine nakon punih 17 godine posjetio je kratko Hrvatsku, točnije Zagreb i Split. Razlog posjeta bio je dogovor s novom vlasti o njegovim nekretninama i ostavštini. 3. srpnja 1959. godine stigao je u Zagreb, a već sljedeći dan bio je primljen kod američkog generalnog konzula Douglasa Martina za vrijeme blagdana američkog dana nezavisnosti.
11. srpnja 1959. godine posjetio je Kardinala Alojzija Stepinca u Krašiću. Kardinal je nepravedno bio zatvoren zbog možebitnih veza s ustašama.
25. srpnja stigao je na Brijune kako bi pričao s Josipom Brozom Titom te je tamo ostao osam dana i vrijeme proveo u tri razgovora.
Pred kraj života dogodio mu se težak obiteljski gubitak, ostao je bez svoje dvoje djece, Marte i Tvrtka. Kćer Marta umrla je netom nakon što se preselila u Kanadu, u 24-oj godini, 1949. godine. Sin Tvrtko izvršio je samoubojstvo 23. rujna 1961. godine. Kako bi se što bolje nosio sa smrću svoje djece, napravio je četiri glinene skulpture – “Staroga oca tužnoga zbog smrti sina”, “Autoportret, uplakanoga oca”, “Majka se nježnim poljupcem oprašta od preminule kćeri” i “Otac se oprašta od sina u zagrljaju”. Malo prije smrti napravio je skulpturu “Pieta”.
Umro je samo par mjeseci nakon smrti svoga sina u 79-oj godini u South Bendu u Indiani. Pokop je održan u Otavicama u crkvi Presvetog Otkupitelja u tzv. mauzoleju Meštrovićevih.
Posao
Prvu izložbu priredio je već 1905. godine u Beču s grupom Secesija uz utjecaj Art Noveau stila. Ubrzo je njegov rad prepoznat te je počeo dovoljno zarađivati kako bi mogao sudjelovati na međunarodnim izložbama. Putovao je uvijek sa svojom suprugom Ružom Klein.
Svoj bečki atelier povjerio je Tomi Rosandiću kojeg je upoznao još 1900. godine u radionici Pavla Bilinića, a on je otišao 1908. godine u Pariz. U Parizu je iznajmio studio na Montparnasseu gdje je nastavio raditi i u dvije godine izraditi čak pedeset skulptura. Stekao je veliki međunarodni ugled zbog tada napravljenih skulptura.
1911. godine odselio se sa suprugom na nekoliko mjeseci u Beograd, a nakon toga u Rim. U Rimu je proveo četiri godine na studiju, studirao je na skulpturama antičke Grčke.
Te iste godine, 1911., u Rimu je sudjelovao na Svjetskoj izložbi umjetnosti gdje je pobijedio u kiparstvu i odnio prvu nagradu. Tada je postao popularan te je stekao veliku naklonost kritičara.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata često je putovao kako bi sudjelovao na izložbama u Londonu, Parizu, Cannesu i Švicarskoj.
1915. godine priredio je svoju prvu samostalnu izložbu u Londonu, u Albert i Victoria muzeju. Do tada to nije postigao niti jedan živući umjetnik.
Djelovao je u na osnivanju Jugoslavenskog odbora. Smatrao je tada da je jedino rješenje kako bi se njegova država oslobodila od Austro-Ugarske vladavine osnivanje samostalne demokratske države.
Počeo je raditi kao profesor u Zagrebu na Visokoj umjetničkoj školi, a istovremeno je radio na svojim djelima.
I dalje je puno putovao svijetom i izlagao svoja djela. Tako je 1924. godine izložio djela u Bruklinskom muzeju, 1925. godine u Chicagu, a 1927. godine u Egiptu i Palestini.
Kao dio njegove glazbene pratnje u nastupima u SAD-u pratio ga je hrvatski operni pjevač Nikola Zaninović.
Nakon Drugog svjetskog rata dobio je poziv iz nove Titove Jugoslavije da se vrati u domovinu, ali on je to odbio rekavši da ne želi živjeti u komunističkoj zemlji. Malo nakon toga, komunističke vlasti zatvorile su mu brata Petra.
1946. godine Sveučilište u Syracusi ponudilo mu je mjesto profesora i on se odlučio preseliti u Sjedinjene Američke Države. 27. prosinca 1946. godine uputio se u SAD sa suprugom i sinom Matom. U SAD su stigli 13. siječnja 1947. godine.
Iz SAD-a je u Jugoslaviju poslao 59 kipova na zahtjev jugoslavenskih kulturnih poslanika. Među djelima bio je spomenika Petra II Petrovića Njegoša. 1952. godine poslao je dodatnih 400 skulptura i crteža.
Njegova djela za ranijih dana većinom imaju simbolično značenje. Oblikovana su u duhu secesije. To su djela “Timor Dei”, “Izvor života” i “Sjećanje”. Neka od djela nastala su pod utjecajem Rodinova naturalizma. Najpoznatije takvo djelo “Zdenac života” postavljen je 1912. godine ispred HNK-a u Zagrebu.
Malo prije izbijanja Prvog svjetskog rata njegova djela postala su emotivnija, a tome svjedoče i drveni reljefi s biblijskom tematikom izrađeni u gotičkom, arhajskom, secesionističkog i ekspresionističkom stilu.
Djela iz 1920-ih i 1930-ih odišu klasikom. Tada je izradio velik broj spomenika kao što su “Grgur Ninski”, “marko Marulić”, “Andrija Kačić-Miošić, Andrije Medulić”, “Josip Juraj Strossmayer” te “Indija”. Posebno mjesto u njegovu radu zauzimaju portreti.
1955. godine postao je profesor na Sveučilištu Notre Dame.
Djela plastične vrijednosti ostvario je izrađujući graditeljsko-kiparske spomenike i projekte – mauzolej Meštrovićevih u Otavicama, na Avali u Beogradu spomenik Neznanom junaku te u Zagrebu Dom hrvatskih likovnih umjetnika. Također, projektirao je pored Knina spomen-crkvu kralja Zvonimira, obiteljsku palaču, a današnju Galeriju Ivana Meštrovića, a obnovio je u Splitu i stari Kaštelat i Crikvine.
Slikao je i u ulju, njegovo poznato djelo je “Moja mati” iz 1911. godine. Pisao je memoare o političkom i javnom životu od vremena prije I. svjetskog rata pa sve do uspostave komunističke Jugoslavije – “Uspomene na političke ljude i događaje” koji su prvi puta objavljeni 1962. godine u Buenos Airesu. Uz to pisao je pripovijetke od kojih je poznatija “Ludi Mile” objavljena 1970. godine te eseje “Moji razgovori s Michelangelom” iz 1926. godine.
1952. godine hrvatskom je narodu poklonio Atelijer Meštrović u Zagrebu, Galeriju i Kaštelet u Splitu te obiteljsku grobnicu, odnosno crkvicu Presvetog Otkupitelja u Otavicama gdje je i pokopan prema svojoj želji.
1972. godine u Vrpolju je otvorena Spomen galerija Ivan Meštrović s 40-ak njegovih djela.
Najveća postignuća
Za svoj rad dobio je brojne nagrade i priznanja. 1911. godine dobio je u Rimu na Svjetskoj izložbi umjetnosti “Prvu nagradu za kiparstvo”, 1953. godine dobio je godišnju nagradu Američke akademije umjetnosti “Annual Award of Merit”, u Kanadi, u Windsoru, Ontario, dobio je godišnju nagradu Assumption Collegea “Christian Culture Award”. 1955. godine dobio je medalju Američkog instituta arhitekata “Fine Arts Medal”. Te iste godine dobio je još dva priznanja počasni doktorat Notre Dame Universityja “Doctor of Fine Arts degree” te počasni doktorat Marquette Universityja “Doctor of Laws”. 1961. godine dobio je odlikovanje za znanost i umjetnost Republike Austrije.
Odgovori