Ivan Goran Kovačić

Ivan Goran Kovačić hrvatski je pisac, pjesnik, esejist, novinar, kritičar i prevoditelj. Pisao je u razdoblju od 1929. do 1943. godine. Kovačić je gajio duboke osjećaje morala i intelektualne odgovornosti koje je osjećao prema hrvatskom čovjeku i svom narodu. Govorio je o zločinima koji dolaze iz njegova naroda, prosvjedovao je protiv fašista i njihovih djela

Obrazovanje

U rodnom Lukovdolu je završio osnovnu školu.

Realnu gimnaziju je upisao u Karlovcu gdje je završio tri razreda, a nakon toga se preselio u Zagreb i završio još i četvrti razred gimnazije.

Potom je maturirao i odlučio upisati slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Studij je prekinuo odmah na početku zbog bolesti i siromaštva te se posvetio novinarstvu i književnosti.

Privatni život

Ivan Goran Kovačić rodio se 21.3.1913. godine u Lukovdolu u Gorskom kotaru, od majke Ruže i oca Ivana. Djetinjstvo je proveo u rodnom Lukovdolu.

U ožujku 1940. godine uz još nekoliko književnika nastupio je u Mariboru na Književnim večerima. Tada je upoznao Vladimira Nazora te su postali dobri prijatelji.

Bio je veliki simpatizer Radićeve politike i HSS-a. Kroz svoja djela je često izražavao svoje mišljenje o ratu  pa se odlučio krajem 1942. godine u društvu Vladimira Nazora priključiti kao volonter partizanima. U isto vrijeme je u Bosni sudjelovao u teškim marševima i pisao svoja nova književna djela.

Krajem lipnja i početkom srpnja 1943. godine bio je u selu Vrbica u istočnoj Bosni gdje se pokušavao sakriti od četnika. No, ipak su ga pronašli i ubili 12.7.1943. godine u blizini Foče. Njegov grob do danas nije pronađen, a tako je i sam poželio u stihovima svoje pjesme “Moj Grob”.

Posao

Svoje prve književne radove objavio je još u gimnazijskim danima u raznim časopisima za mlade. Na početku svoje književne karijere pisao je tužne pjesme obavijene tamom, s glavnim motivima jeze, krvi i smrti. Njegov prvi objavljeni rad bio je upravo takav.

1929. godine objavio je “Sevinu tužaljku”. Otada će se takvi motivi kroz njegov književni rad javljati redovito i povremeno, kako u poeziji tako i u prozi. Njegova značajnija djela satkana tamnim motivima su: “Sedam zvonara Majke Marije”, “Smrt u čizmama”, “Leševi putuju”, “Moj grob”, “Oči Stjepana Radića” i mnoge druga.

1931. godine objavio je svoju prvu zbirku pjesama “Lirika 1932”. U zbirci se nalazi njegov izbor do tada objavljenih pjesama te pjesme još dvojice mladih pjesnika.

Godine koje slijede posvetio je radu na zbirci novela pod naslovom “Dani gnjeva” koju je objavio 1936. godine. Iz zbirke se da iščitati njegovo priklanjanje Radiću i njegovoj politici, okrenutost seljaku u selu. Preko seljačkog pokreta Stjepana Radića, i sam Kovačić otkrio je ljubav prema Hrvatskoj, prema malom hrvatskom čovjeku, prema svima onima koji su nepravedno optuživani, koji su bili slabi i sami. Kovačić se posvetio njima kroz svoju zbirku i tako i sam doprinio socijalnom angažmanu svoga vremena. Zbirka se sastojala od sedam novela kojima je u konačnici postigao veliki uspjeh. Bio je i ostao kao jedan od autora suvremene socijalne literature. Pisao je o svom rodnom mjestu i ljudima koji su tamo živjeli, kroz njegove riječi može se vidjeti velika ljubav koju je osjećao prema svojim ljudima. Imao je snažne osjećaje za socijalnu pravdu, a vjerodostojno je uspio predočiti sklad koju priroda i seljak osjećaju. No, u isto vrijeme nije se libio spomenuti niti sve ono što taj isti sklad može narušiti, a to su razne nepravde te gospodarske i političke manipulacije. U svojim djelima se služio tehnikama lirskog realizma.

1936. godine dobio je i prvi novinarski posao i od tada se uzdržavao isključio baveći se novinarstvom. Ubrzo je počeo raditi i kao urednik uređujući prvenstveno kulturne rubrike u “Hrvatskom dnevniku” te u “Novostima”.

Doživljaj goranskog kraja najviše dolazi do izražaja u zbirci pjesmama “Ognji i rože” koje su posmrtno obavljene 1945. godine. To su dijalektalne, odnosno kajkavske (kekavske) pjesme kojima je pjesnik još više prenio osjećaje koji ga vežu za rodni kraj. Na čitatelja je prenio ljepote prirode svoga kraja pišući vedro i s velikim ponosom. Pjesme su skladne i ritmične.

Njegov osebujan književni rad zaokružen je njegovom najpopularnijom i prema mnogima najboljom proturatnom poemom “Jama”. Poema je napisana 1943. godine kada je bježao od partizana, a objavljena je nakon njegove smrti, 1944. godine. Napisana je u deset nejednakih pjevanja koja na kraju čine savršenu cjelinu. Poema je spjevana u dramatici, a glavni lik je lirski subjekt, u ovom slučaju žrtva koja je zločin vidjela i preživjela.

U partizanima je s Vladimirom Nazorom napisao i zbirku pjesama “Hrvatske pjesme partizanke”.

Uz prozu i poeziju, značajno mjesto u Kovačićevom književnom radu zauzimaju i feljtoni, kritike i eseji. Velik broj njegovih kritika vrijedi i danas.

Velik broj njegovih knjiga izdane su nakon Drugog svjetskog rata i sam ih nije doživio. Sve knjige koje je napisao za vrijeme rata i nešto ranije izašle su posmrtno. Neke od njih su: “Sveti psovač”, “Ognji i rože”, “Eseji i ocjene” , “Izabrana djela” i prijevodi strane lirike.

Najveća postignuća

1993. godine izdana je poštanska marka njemu u čast.

Svake godine se u Lukovdolu u Gorskom kotaru održava pjesnička manifestacija Goranovo proljeće kako bi se održalo sjećanje na čovjeka koji je dao mnogo svome kraju.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]
loading...

Komentiraj

*