Ivan Generalić je začetnik suvremene naivne umjetnosti u Hrvatskoj, jedan je od najpoznatijih naivnih slikara te mentor Hlebinske škole. Umro je 27.11.1992. godine u bolnici u Koprivnici, a pokopan je nedaleko od Hlebina u mjestu Sigetec.
Obrazovanje
U periodu od 1921. do 1926. završio je četiri razreda škole u Hlebinama te peti razred u mjestu Drnje. Kada je napunio 15 godina upoznao je Krstu Hegedušića, akademskog slikara pod čijim je mentorstvom krenuo slikati.
Privatni život
Ivan Generalić rodio se 21.12.1914. godine u siromašnoj seljačkoj obitelji u Hlebinama. Tijekom djetinjstva pomagao je ocu Mati i majci Tereziji oko gospodarstva, a u slobodno vrijeme je crtao i slikao.
Godine 1934. vjenčao se s Ankom Kolarek, a već iduće godine rađa im se sin Josip koji je odlučio krenuti stopama svog oca i postati poznati slikar. Bez obzira na to što je bio priznat i poznat slikar Ivan je ostao živjeti na selu paralelno se baveći poljoprivredom i gospodarstvom.
Godine 1975. umire supruga Anka. Nakon njene smrti krajem 70-ih godina 20. stoljeća živio je naizmjence u Primoštenu i Sigecu, a 1980. godine vjenčao se po drugi put s Rozom Lončarić s kojom je živio do kraja života. Iste godine je poklonio dvadeset svojih slika Galeriji u Hlebinama, nakon čega je osnovana muzejska zbirka “Ivan Generalić”.
Posao
Slikarstvom se počeo baviti 1930. godine nakon što je upoznao Krstu Hegedušića. U početku je Hegedušić Ivanu pokazivao različite načine slikanja, a nakon toga njega i Franju Mraza uputio da ne preslikavaju razglednice nego da na temelju svojih zapažanja rade samostalno. Tako su nastali prvi prikazi seoskog života u kojem je najviše dolazila do izražaja socijalna tema.
Prvi put je na izložbi udruženja umjetnika “Zemlja” 13. rujna 1931. godine u Umjetničkom paviljonu izlagao s Franjom Mrazom. Godine 1936. sudjelovao je na izložbi pod nazivom I. izložba hrvatskih iseljenika u Zagrebu, Salonu Ulrich, a 1938. godine imao je dvije samostalne izložbe, jednu u Novom Sadu, a drugu u Zagrebu.
Nakon Drugog svjetskog rata Generalić je u Hlebinama okupio nekoliko nadarenih mladića, čime je započela druga generacija slikara Hlebinske škole. U Zagrebu je 1952. godine osnovana Seljačka umjetnička galerija čija se stalna postava temeljila najviše na slikama Ivana Generalića.
Važan trenutak u njegovoj karijeri dogodio se 1953. godine kada je priredio samostalnu izložbu u Parizu, nakon čega je počeo njegov prodor na svjetsku slikarsku scenu.
Tijekom svoje bogate karijere Ivan je imao preko sedamdeset samostalnih izložbi, a sudjelovao je na više stotina grupnih među kojima su najvažnije priredbe svjetske naive. Svojim je crtežima pomogao ilustrirati nekoliko knjiga, a neko se vrijeme bavio i kazališnom scenografijom.
Vrijeme tijekom kojeg je Generalić stvarao neka od svojih najljepših i najpoznatijih djela mogu se podijeliti na nekoliko razdoblja.
Inicijalna faza koja je trajala od 1930. do 1932. godine predstavlja razdoblje gdje je u djelima bila prisutna nespretnost kod oblikovanja. Tada su nastali akvareli: “Talajčev most”, “Hlebinski kanas”, “Sajam u Novogradu Podravskom”, “Brlekov mlin”…
Zemljaško i postzemljaško razdoblje od 1923. do 1936. Ivan prikazuje uobičajene seoske motive u kojima je veliki naglasak bio na socijalnom. Djela iz tog razdoblja su: “Bistrički bokci”, “Rekvizicija”, “Đelekovečka buna”.
Lirsko razdoblje od 1937. do 1945 obuhvaća period u kojem se Ivan okrenuo najviše tonskom slikarstvu, kada je više slikao prave ljudske probleme, a manje likove. Slike iz tog razdoblja su: “Svinjari”, “Zubatanje listinca”, “Ciganska kola”, “Otok”, “Đurini dvori” i “Seosko dvorište”.
Razdoblje tenedecioznog realizma od 1946. do 1950. prikazuje radove u kojima se napuštaju romantični opisi krajolika, a sve veća prednost daje se grubom realističnom prikazu izgradnje tunela i obnove nakon rata.
Razdoblje međunarodne afirmacije od 1952. do 1961. obuhvaća razdoblje u kojem je pored stjecanja međunarodnog ugleda, Ivan više počeo slikati mrtvu prirodu kao poseban motiv. Na slikama se najviše moglo vidjeti voće, povrće te očerupana perad, najbolji primjer je slika “Očupani pevec” iz 1954. godine. Krajem desetljeća počinje slikati alegorijske prikaze poput “Rogatog konja” i “Smrt Viriusa”. Veliki formati iz tog vremena dali su mu priliku da zadovolji želju za naracijom.
Razdoblje osobnog manirizma od 1963. do 1974. pokazuje sve veću sklonost Generalića prema narativnosti, a u velikom broju djela istaknuta je teatralnost. Slike organizira kao da su kazališne predstave pri čemu koristi gestikulaciju likova.
Razdoblje nove sinteze od 1974. do 1992. predstavlja razdoblje pred kraj života kada se koncentrirao na svega nekoliko boja. U tom se razdoblju pojavljuju djela apstraktnih pozadina s minimalizmom kao što je “Autoportret”.
Značajno mjesto u njegovu stvaranju zauzimali su crteži, za koje se smatra da imaju povijesnu važnost jer se radi o prvim primjerima naive na području Hrvatske i šire. Značajniji crteži su: “Krava”, “U štali”, “Stari Ferko” i “Rekvizicija”.
Najveća postignuća
Tijekom svog života Ivan je samostalno izlagao u New Yorku, Bruxellesu te Parizu, dok je bio dio i grupnih izložbi u Baselu, Šangaju, Bratislavi, Baden-Badenu, Tokiju, Pekingu, Madridu i Petrogradu.
Ivan je sudjelovao i u Sao Paulu na bijenalu, a zbog čega je zaslužan za afirmaciju hrvatske naivne umjetnosti u svijetu. U Bratislavi je na svjetskoj izložbi 1969. godine uvršten kao jedini živući slikar u klasike naive.
Ivan Generalić je odlikovan Redom Danice hrvatske na kojoj se nalazi lik Marka Marulića.
Odgovori