Ivan Đikić poznati je hrvatski suvremeni znanstvenik, cijenjen diljem svijeta. On je molekularni biolog najznačajniji po otkriću bjelančevina važnih za razvoj tumora i bolesti živčanog sustava, koje je otkrio sa svojim timom s Medicinskog fakulteta u Frankfurtu. Svoj rad Đikić je posvetio istraživanju karcinoma, te je za taj rad njegova Istraživačka zaklada 2012. godine dobila “Gottfried Wilhelm Leibniz” nagradu, najprestižniju njemačku nagradu iz znanost. Ivan Đikić rođen je u Zagrebu, 1966. godine.
Obrazovanje
Ivan Đikić osnovnu školu upisao je u Bugojnu, a završio u Mariji Bistrici gdje mu je rođena i odrasla majka. Srednju školu upisao je i završio u Zagrebu. Nakon mature, upisao je Medicinski fakultet na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je, nakon prijemnog ispita, bio prvi kandidat na listi za upis od njih 1200. Diplomirao je 1991. godine, nakon samo 4 i pol godine studiranja, s prosjekom 5.0.
1992. godine Đikić je otišao u New York, gdje je pet godina bio na usavršavanju iz molekularne biologije, na Institutu Sveučilišta u New Yorku. Tamo je otišao na poziv direktora Instituta, dr. Josepha Schlessingera.
1997. godine na tom je institutu doktorirao molekularnu biologiju.
Privatni život
Ivan Đikić rodio se 1966. godine u Zagrebu, ali je djetinjstvo proveo u Bugojnu, mjestu u Bosni i Hercegovini, koje se nalazi nedaleko od mjesta gdje mu se rodio otac. Otac mu je bio veterinar, dok mu je majka bila ekonomistica. 1976. godine obitelj se preselila u majčino rodno mjesto, Mariju Bistricu, gdje je Đikić živio sve do polaska u srednju školu, koju je pohađao u Zagrebu.
Đikić je diplomirao u vrijeme kada je počeo Domovinski rat, pa se tada zaposlio u Sanitetskom stožeru te radio na prikupljanju podataka o civilnim žrtvama u ratu. Budući da nije uspio dobiti plaćeni radni staž u Hrvatskoj, unatoč svojim vrhunskim rezultatima na fakultetu, Đikić je prihvatio poziv američkog Instituta u New Yorku i tamo otišao na specijalizaciju iz molekularne biologije.
Đikić je na fakultetu upoznao svoju djevojku, buduću suprugu Ingu Ivanković. S njom se, nakon što je doktorirao u New Yorku, preselio u Švedsku. Tamo su dobili kćer Karlu, koja je iznenadno umrla u ožujku 2002. godine, kada je imala samo tri godine. Zbog te obiteljski tragedije, Đikić više nije htio ostati u Švedskoj, budući da ga je tamo sve podsjećalo na pokojnu kćer, već je prihvatio prvu poslovnu ponudu i krajem iste godine s obitelji se preselio u Frankfurt, gdje je dobio posao u Goethe Institutu.
Đikić sa suprugom, uz prvu kći Karlu, ima još troje djece – Lovru, Petru i Emmu.
Unatoč tome što Đikić već dugo živi i radi u Njemačkoj, ljetni godišnji odmor uvijek provodi u Hrvatskoj, točnije u Cavtatu i u Brelima, gdje je ljetovao još s kćerkom Karlom. Đikić kaže da uživa u vremenu provedenom s obitelji i djecom. S njima uživa u raznim sportskim aktivnostima, a i sam je jako vješt nogometaš. Nogomet navodno zna zaigrati i sa svojim studentima.
Đikić je u svojim brojnim intervjuima naglasio da je i on vjernik, iako je znanstvenik, ali da je vjera njegova osobna stvar, te da se ona ne mora kositi s njegovim znanstvenim stavovima i, u krajnjem slučaju, njegovim radom.
Đikićevo ime široj je javnosti ponovo postalo zanimljivo kada je 2016. godine svojim apelom aktualnom predsjedniku Vlade, Andreju Plenkoviću, zatražio ostavku ministra znanosti i obrazovanja Pave Barišića, zbog dokazanog plagiranja znanstvenog rada. Plenkoviću je Đikić poslao analizu Barišićeva rada kojom potvrđuje njegov plagijat.
Posao
Prvi posao koje je Ivan Đikić radio nakon diplome na Medicinskom fakultetu u Zagrebu bio je prikupljanje podataka o civilnim žrtvama Domovinskog rata, za Sanitetski stožer. Radio je to od početka rata do 1992. godine, kada je otišao na doktorat u New York.
Nakon pet godina provedenih u New Yorku, odmah nakon što je stekao doktorsku diplomu, sa suprugom se preselio u Uppsalu, u Švedskoj, gdje je dobio posao na Ludwigovom institutu. Stavljen je na poziciju voditelja laboratorija u kojem je istraživao molekularne mehanizme razvoja tumora. Upravo su karcinomi, njihovo nastajanje i liječenje postali glavna okupacija doktora Đikića, a na ovom području će polučiti i svoje najznačajnije znanstvene uspjehe.
2002. godine Đikić je dobio posao na Goethe Sveučilištu u Frankfurtu, točnije na njihovom Institutu za biokemiju. Tamo je bio voditelj grupe za molekularnu signalizaciju. Osim što radi tom Sveučilištu, Đikić predaje kao izvanredni profesor i na Medicinskom fakultetu u Splitu.
Također je bio i voditelj Laboratorija za molekularnu biologiju tumora na Mediteranskom institutu za istraživanje života (MedILS) u Splitu. Iz ovog Instituta je otišao 2010. godine, nakon svađe s Miroslavom Radmanom.
Đikić također aktivno sudjeluje u raznim europskim programima koji se tiču obrazovanja znanstvenika i studenata. Takve iste skupove nastoji organizirati i u Hrvatskoj, čime želi popularizirati znanost i među mladima u rodnoj zemlji. Đikić aktivno radi s hrvatskim znanstvenicima na Sveučilištu u Splitu te je autor brojnih značajnih znanstvenih radova, objavljivanih u najprestižnijim svjetskim znanstvenim časopisima.
Najveća postignuća
Ivan Đikić svojim je znanstvenim radom postigao značajna otkrića u molekularnoj biologiji, među kojima su najznačajnija ona koja se tiču otkrivanja prirode, nastanka i liječenja stanica raka.
2005. godine objavio je rad u kojim je otkrio mehanizam kojim se stanice u ljudskom organizmu brane od razvoja stanica raka. Bilo je to otkriće grupe kojoj je upravo Đikić bio voditelj, te se ono smatralo najznačajnijim medicinskim otkrićem 2004. godine. Sljedeće godine je, upravo zbog tog postignuća, dobio nagradu za najboljeg istraživača 2006. godine, koje mu je dodijelilo Europsko udruženje za istraživanje tumora. Iste je godine Đikiću uručena nagrada najpoznatije svjetske zdravstvene organizacije koja se bori protiv karcinom, Američkog udruženja za istraživanje raka.
Ali nagrade za svoj znanstveni rad Đikić je počeo dobivati već 2000. godine, kada je dobio nagradu njemačke Zaklade “Boehringer Ingelheim”, kao znanstvenik mlađi od 35 godina, dok je za otkriće vezano za faktore rasta dobio je 2002. godine nagradu švedske zaklade “Aleks K. Fernström”.
2008. godine Đikić je sa svojom kolegicom, profesoricom Koraljkom Husar, otkrio bjelančevinu koja je ključna u razvoju tumora i bolesti živčanog sustava. Sljedeće godine dobio je uglednu nagradu “Sir Hans Krebs”, te dio njenog novčanog dijela donirao djeci s poteškoćama u razvoju.
2010. godine Đikić je dobio nagradu “Deutschen Krebspreis” koju mu je dodijelila Njemačka udruga za tumore. Iste godine postao je redovni član njemačke Akademije znanosti.
2012. godine Njemačka istraživačka zaklada dodijelila mu je prestižnu nagradu “Gottfried Wilhelm Leibniz”, kojom je Đikić dobio 2.5 milijuna eura za svoja istraživanja za 2013. godinu. Nagrada je raspoređena na Đikićev tim od deset znanstvenika, koji rade u šest zemalja.
2013. godine dobio je nagradu zaklade “Ernst Jung”.
Ivan Đikić ne samo da je objavio stotine znanstvenih radova, te tako postao hrvatski znanstvenik s najviše objavljenih znanstvenih radova u uglednim svjetskim znanstvenim časopisima, već je kao znanstvenik i citiran preko 7000 puta.
Odgovori