Igor Mandić

Igor Mandić je poznati hrvatski književni kritičar, esejist, kolumnist, analitičar, pisac i polemičar koji je obilježio hrvatsko novinarstvo u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Bio je dugogodišnji suradnik mnogih televizijskih i radijskih postaja, a objavljivao je socio-kulturološke feljtone, eseje, polemike i književne kritike.

Obrazovanje

Mandić je prve razrede osnovne pučke škole polazio u rodnom gradu. Obitelj se kasnije preselila u Split pa je ondje završio osnovnu školu, a zatim i klasičnu gimnaziju.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je 1963. godine završio studij komparativne književnosti.

Privatni život

Rođen je 20.11.1939. godine u Šibeniku. Njegov otac Emil je u Šibeniku imao papirnicu i knjižaru koja je kasnije nacionalizirana, a obitelj se nakon toga preselila u Split.

Suprugu Slavicu je upoznao šezdesetih godina kada je nakon odslužene vojske došao studirati u Zagreb. On i supruga su imali kćer Adu koja je preminula u Baselu 2004. godine, poslije operacije koja je uslijedila nakon što se pokušala ubiti skokom sa zgrade. Mandić se nikada nije oporavio od Adine smrti, a za jednu televiziju je izjavio da od tada često razmišlja o smrti i da ju priželjkuje što prije.

Za ljubav kaže da je kolosalna masna laž i da je brak posao ujedinjen potomstvom, koje je najjače ljepilo koje postoji u svijetu. Kaže da je suprugu i njega spojila kći i da su zato ostali nerazdvojni unatoč svojim karakterima koji su svadljivi i oprečni.

Posao

Od 1966. godine je radio kao kolumnist “Vjesnika u srijedu”, kritičar u dnevnim novinama, autor i urednik tekstova u pojedinim “Vjesnikovim” izdanjima te interni recenzent. Za “Slobodnu Dalmaciju” je od 1993. do 1995. godine pisao kulturološke komentare, a 1997. godine prelazi u slobodne umjetnike i od tada je objavljivao u raznim listovima.

1998. godine se opet vraća u “Vjesnik” u kojemu je do 2000. godine bio kolumnist, a nakon toga postaje glavni urednik, ali je i dalje pisao polemike i komentare. S mjesta glavnog umjetnika je smijenjen osam mjeseci kasnije, a u “Vjesniku” je nastavio pisati kolumne do 2005. godine. Za to vrijeme su se mijenjali razni urednici, a za vrijeme urednice Andree Latinović je udaljen iz “Vjesnika” nakon čega je u umirovljeničkom statusu.

2005. godine je objavio knjigu “Hitna služba” u kojoj su objedinjene njegove kolumne iz “Vjesnika” u kojoj je, između ostalog, osudio i bombardiranje Beograda. Još od 1995. godine je bilo jasno da nije bio u dobrim odnosima s predsjednikom Tuđmanom, ali kako kaže, s njim se nije mogao “obračunati” zbog predsjednikovog autoritarnog stava jer on ne bi dopustio, niti bi itko objavio ono što bi Mandić napisao.

Nakon predsjednikove smrti i objave njegovog dnevnika “Petrinjska 18: zatvorski dnevnici iz 1972.” Mandić je objavio analizu tog dnevnika, za koji se u to vrijeme nitko nije usudio kritički govoriti i kojeg on, poznat po svom oštrom peru i brzom jeziku, naziva egoističkom kupusarom punom najgoreg pseudoliterarnog kiča i politikantskih gluposti.

Mandić ideju da je Hrvatska zasnovana na Domovinskom ratu smatra besmislenom i naziva ju totalnom laži i povijesnom besmislicom, jer kako kaže Hrvatska kao hrpa loše spojenih plemena postoji bar dvjesto godina, a kao organizirana zajednica od 1945. godine kao Socijalistička Republika Hrvatska.

2006. godine je objavljena njegova knjiga “Sebi pod kožu” u kojoj je bilježio događaje iz svog života od kolovoza 2003. godine do kolovoza 2004. godine. Iako mrzi ispovijesti ostao je dosljedan pisanju dnevnika u kojemu je opisao i gubitak kćeri.

Osim “Sebi pod kožu”, u autobiografske knjige se ubrajaju i “U zadnji čas” iz 2009., “Oklop od papira” iz 2014. i “Predsmrtni dnevnik” iz 2017. godine. Mandić nema računalo niti se njime služi, već svoje knjige piše na pisaćem stroju. U knjizi “Predsmrtni dnevnik” se bavi temom smrti, koju propušta kroz filtar obiteljske i osobne sudbine, te čitateljima istodobno isporučuje opis svojih posljednjih dana, koje sam prognozira, i sukus ponajboljih ideja koje su kroz povijest o tim temama sročili najoštroumniji sociolozi, filozofi i antropolozi. U drugom, osobnijem i intimnijem dijelu knjige se dotiče smrti svojih prijatelja Zvonimira Milčeca i Arsena Dedića, čijom smrću se knjiga završava.

Književnica Milana Vukov-Runjić i kolumnist Goran Gerovac za Mandića kažu da je pisac koji zna skanadalizirati i zna kako se to radi, čovjek koji je oduvijek ispred svog vremena, gerilac koji živi na intelektualno slobodnom teritoriju s kojeg juriša na primitivizam i malograđanštinu.

Najveća postignuća

2006. godine je dobio novinarsku nagradu “Otokar Keršovani” koju Hrvatsko novinarsko društvo dodjeljuje za životno djelo.

U njegov opus se ubraja osam knjiga feljtona, šest knjiga književnih i glazbenih kritika, šest knjiga eseja, jedna antologija, tri knjige “varia”, šest knjiga polemika i četiri autobiografske knjige.

Autor: A.V.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]

Komentiraj

*