Fran Krsto Fankopan

Junak u ratu, pjesnik u miru. Fran Krsto Frankopan jedini je hrvatski plemić s titulom markiza, vojskovođa i pjesnik izražene umjetničke nadarenosti. Povijesti je najviše poznat po sudjelovanju u Zrinsko-frankopanskoj uroti, ali i po svom literalnom stvaralaštvu. Nakon što je Petar Zrinski oženio njegovu polusestru Katarinu, Fran je postao njegov šurjak, iako je bio mlađi od Petra dvadeset i dvije godine. S Petrom Zrinskim, 30. travnja 1671. godine biva pogubljen u Bečkom Novom Mjestu. U trenutku smaknuća imao je samo dvadeset i osam godina.

Obrazovanje

Nakon smrti oca odlazi u Zagreb gdje upisuje isusovačku gimnaziju, a dodatnu nastavu pohađa u isusovačkom kolegiju, gdje je razvio sklonost prema književnosti i pisanju. Školovanje nastavlja u Grazu u isusovačkom kolegiju. Kada je uspješno završio školovanje, odlazi u Italiju gdje upisuje studij talijanske poezije.

Privatni život

Rodio se 4. ožujka 1643. godine u Bosiljevu, u mjestu u blizini Karlovca. Otac mu je bio karlovački general Vuk Frankopan Tržački. Fran je potomak starog i velikaškog plemena koje je stotinama godina vladalo i držalo reputaciju u jednom dijelu primorske Hrvatske.

Frankopani su pripadali najbogatijim i najutjecajnijim hrvatskim obiteljima u srednjem vijeku. Poznato je da su bili vlasnici otoka Krka kao i velikih posjeda na hrvatskom kopnu. Pored toga što im se ime veže kao vlasnika posjeda, u hrvatskoj kulturnoj povijesti ostavili su časne tragove, počevši od Vinodolskog zakonika gdje se spominju kao vladari Vinodola, do Frana Krste Frankopana.

Dok se školovao u Italiji, Fran je upoznao uglednu rimsku patricijku Julianu de Naro, s kojom se kasnije i oženio. Također, u Italiji je preko obitelji Frangpiani (od koje potječe hrvatska varijanta prezimena Frankopan), naslijedio titulu markiza, koju je ponekad koristio kada se oslovljavao.

Zagrebački pustolov Pavao Skalić za sebe je govorio da je markiz od Verone, ali se ispostavilo da je to lažna titula, stoga je Fran Krsto Frankopan jedini hrvatski plemić s titulom markiza.

Posao

U književnosti se javio vrlo mlad izdavši 1656. godine u Macerati, još za svojeg putovanja po Italiji, latinsku pjesmu pod nazivom “Elegia”, u kojoj plače za Bogorodičinom kućicom koja je po legendi prenesena s frankopanskog Trsata u Loretto. Za tu se pjesmu može reći da je to mladenački rad u kojoj se može primijetiti ugledanje u klasike, posebno u Ovidija.

Nakon što se iz Italije vratio u Hrvatsku, krenuo je očevim stopama i ulazi u političke vode. Postao je ogulinski kapetan i svoju bezbrižnu mladost prekinuo kada je sudjelovao u boju s Turcima kod Otočca. Jedan je od sudionika povijesne urote hrvatsko-ugarskog plemstva s ciljem odupiranja od tadašnje Monarhije. Ono što je zanimljivo naglasiti, Frankopan u početku uopće nije bio upoznat da urota postoji. Kako je završio školovanje u Italiji, upoznao se s jezikom i njegov šurjak, Petar Zrinski, zamolio ga je da na talijanski jezik prevede pismo za poljskog kralja. Saznavši iz pisma pojedinosti o planovima urotnika, oduševljeno im se pridružio.

Glavno Frankopanovo djelo nastalo je upravo u zatočeništvu. Zbirka “Gartlic za čas kratiti” imala je pomalo tragičnu sudbinu. Zbirka je provela dva puna stoljeća pod gustim slojem prašine dok je, tadašnji knjižničar, Ivan Kostrenčić nije pronašao u bečkoj Dvorskoj knjižnici. S obzirom na to da je književna ostavština Frankopana otkrivena tek dvjesto godina nakon njegove smrti, ne čudi zašto je pažnja povjesničara bila usmjerena najviše na vojno-političko djelovanje, a ne njegov književni opus. Što će reći da hrvatska nacionalna povijest Frana Krstu Frankopana drži boljim vojnikom nego pjesnikom.

Iako se Frankopan ugledao na tadašnju talijansku poeziju, u zatočeništvu je najviše čitao zbirku pjesama austrijskog nadvojvode Leopolda Vilima. Njegove pjesme odišu idiličnom slikom iz pastirskog i lovačkog života. Frankopan je par puta progovorio iskrenim glasom tuge, kao u pjesmi “Cvitja razmišlenje i žalosno protuženje.

Frankopan je osjetio ljepotu narodne pjesme i prvi je u hrvatsku umjetničku poeziju uveo narodni deseterac. Posebno ga je upotrebljavao u skupini pjesama koje je nazvao “Dijačke junačk”. To su većinom vesele ljubavne pjesmice, koje pristaju uz njegovu ostalu poeziju.

Od njegovog opusa imamo i sačuvan ulomak prijevoda Molierove komedije “George Dandin”, koja se prvi put prikazivala 1668. godine u Versaillesu. U prijevodu se prvi put javlja veliki francuski komediograf u hrvatskoj književnosti.

Dok je čekao izvršenje neizbježne zle sudbine koja ga je zadesila, u tamnici je, na talijanskom jeziku (jer mu je žena Talijanka) napisao pismo svojoj ženi. On joj se u pismu unaprijed ispričava ako bi zbog njega morala podnositi uvrede i klevete od strane drugih ljudi i moli da mu oprosti svaku uvredu koju joj je nanio.

Najveća postignuća

U dvadeset i osam godina, koliko je poživio, uspio je ostvariti reputaciju za svoje ime, i to ne samo na osnovu poznatog prezimena. Iza sebe je ostavio manji broj književnog ostvarenja, ali naglasak treba biti na kvalitetu, a ne kvantitetu. Njegovo najveće postignuće je zbirka pjesama “Gartlic za čas kratiti” jer se sastoji od pjesama različite tematike, ali i dijalekta.

Autor: A.P.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]
loading...

Komentiraj

*