Đuro Deželić je bio hrvatski književnik, povjesničar, novinar i publicist. Od 1871. godine pa do smrti obnašao je dužnost gradskog vijećnika, a jedno vrijeme čak i zamjenika gradonačelnika grada Zagreba. Pisao je novele, romane, pjesme, rasprave, putopise i biografije znamenitih ličnosti. Koristio je pseudonime Juraj Ivančanin, Juraj Mirković, Stjepan I., Stjepan Horvat, Samohrvat i Fedor Posavski. Čitatelje su privlačili njegovi pisani članci iz hrvatske povijesti. Preminuo je 28.10.1907. godine u Zagrebu.
Obrazovanje
Osnovnu školu je završio u Ivanić-Gradu, a kao pitomac Nadbiskupskog sirotišta u Zagrebu pohađao je klasičnu gimnaziju. Nakon toga po majčinoj želji odlazi u Bogoslovno sjemenište gdje je bio predsjednik “Sbora duhovne mladeži”.
Kasnije je napustio sjemenište i iako je u početku želio studirati medicinu, nakon prve godine je odustao i upisao se na Pravoslavnu akademiju. Diplomirao je 1861. godine.
Privatni život
Punim imenom Đuro Stjepan Deželić rođen je u Ivaniću 25.03.1838. godine od oca Imbre (Mirka) i majke Ane. Bio je u braku s Barbarom Deželić, rođenom Šoštarić. Imali su tri sina, Vladimira, Velimira i Juricu. Vladimir i Jurica su umrli prije nego što su navršili jednu godinu.
Bio je veliki ljubitelj slavenske kulture i kao takav poznavao je gotovo sve jezike slavenske skupine, odlično je poznavao povijest slavenskih naroda i bio je ekspert za slavensku mitologiju i slavistiku.
Bio je jedan od prvih hrvatskih intelektualaca koji je javno distancirao Hrvatski narod od Slavena i isticao da su Hrvati najvećim dijelom iz starovjekovne Perzije što se kasnije potkrijepilo Klaićevim istraživanjima, a i znanstvenom studijom Primorac – Jurić prema kojoj Hrvatski narod ima samo 17.8% slavenskog gena.
Posao
U sirotištu je uređivao list “Zora” i utemeljio “Društvo mladih rodoljuba nadbiskupskog sirotišta” koje je od 1856. godine izdavalo list “Smilje”, čiji je on bio urednik.
Odmah po završetku studija, kao već uvaženi dopisnik brojnih listova, osobito onih domoljubne tematike, postao je viši kancelar u zagrebačkoj općini Donji Grad i zaposlio se u odvjetničkom uredu Matije Mrazovića.
1867. godine proglašen je počasnim građaninom grada Zagreba. 1871. godine postaje gradski senator, a 1882. vijećnik grada Zagreba. Za vrijeme pobune zbog mađarskih “Davidovih tabli”, dvojezičnih ploča koje su bile postavljene na državnim uredima, bio je imenovan gradskim povjerenikom od strane Gradskog zastupstva.
Uspio je smiriti situaciju i spriječiti nastanak krvoprolića u gradu. Od 1890. do 1897. godine bio je zamjenik mjesnog suca u Zagrebu, a 1899. postaje predsjednik Izbornog povjerenstva za izbor članova vijeća Zagrebačke trgovačko – obrtničke komore. Bio je urednik nekoliko časopisa i listova.
Od 1861. do 1907. godine uređivao je koledar “Dragoljub”, a od 1862. do 1864. godine bio je urednik “Danice ilirske” i glavni urednik “Narodnih novina”.
Nakon toga je uređivao “Domobran”, a Matica hrvatska mu 1868. godine povjerila uredništvo časopisa “Vienac” (kasnije “Vijenac”). Deželić je bio pokretač i osnivač različitih dobrotvornih društava i zalagao se tiskanje Hrvatske enciklopedije.
1877. godine je osnovao Društvo za potporu siromašne djece zagrebačkih pučkih škola, a kasnije i pučku kuhinju. Godine 1876. postaje predsjednik novonastale “Hrvatsko – slavonske vatrogasne zajednice”.
Bio je počasni član mnogih vatrogasnih društava, a “Zagrebačko Vatrogasno društvo” ga je imenovalo doživotnim velikim vojvodom. Njegovom zaslugom je u Zagrebu osnovana zadruga “Croatia” za osiguranje protiv požara, a u hrvatsko vatrogastvo je uvedena jednolična vatrogasna komanda.
Neka od njegovih važnijih književnih djela su “Životopis Mirka Bogovića”, pripovijetke “Surka” te “Medvedgradski duh”, “Sbirka životopisah slavnih jugoslovjenskih muževah”, “Pjesmarica ili sbirka rado pjevanih pjesama” i romani “Zulejka” i “Burzanci”.
Najveća postignuća
Postignuća Đure Deželića kojima je dao doprinos gradu Zagrebu i općenito Hrvatskoj gotovo pa je nemoguće nabrojati.
Bio je urednik nekoliko listova koji su ostavili izniman trag u preporodnom i postpreporodnom dobu, a u svojim brojnim novinskim člancima je rasvijetlio hrvatsku srednjovjekovnu i ranu modernu povijest. Zahvaljujući njegovim nastojanjima sagrađen je vodovod i podignuti su mnogi dijelovi grada.
Upravo on je zaslužan za uređenje Sveučilišnog, Akademičkog, Iličkog i Nadbiskupskog trga te brojnih gradskih ulica, pučkih škola i humanitarnih ustanova. Bio je član Družbe Braće Hrvatskoga Zmaja koja od obnove 1905. godine postoji do danas i koja je od srednjeg vijeka radila na očuvaju hrvatske kulturne baštine i tradicije.
Autor: A.V.
Odgovori