Đuro Đaković

Đuro Đaković pripada plejadi najsvjetlijih likova revolucije jugoslavenskog komunističkog i radničkog pokreta. U svojim radovima je uvijek bio dosljedan, posebno kada su u pitanju bili interesi klase kojoj je i sam pripadao. U svojoj borbi je bio principijelan kada se trebalo suprotstaviti oportunizmu ili bilo kojoj drugoj štetnoj pojavi u pokretu. Svojim radom i zalaganjem stekao je brojne neprijatelje, pogotovo među onima protiv kojih se borio. Godine 1929. tajna policija mu je postavila zasjedu i uhitila ga. Nekoliko dana nakon uhićenja na jugoslavensko-austrijskoj granici nađena su dva ubijena čovjeka. Jedan od njih bio je sam Đuro Đaković.

Obrazovanje

U Varošu je završio trogodišnju osnovnu školu 1901. godine. Dok je išao u osnovnu školu, pored učenja, Đuro je svoje slobodno vrijeme, poput većine seoske djece, provodio u radu na polju ili u obavljanju kućanskih poslova. Đuro je prvi razred završio vrlo dobrim uspjehom.

Nakon završene osnovne škole, kako roditelji nisu imali mogućnosti da Đuro nastavi školovanje, otac ga šalje u Bosnu i Hercegovinu, u Derventu, da upiše bravarski zanat.

1904. godine završava zanat i zapošljava se.

1927. godine napušta zemlju i odlazi u Moskvu da pohađa Međunarodnu lenjinsku školu. Kao emigrant, Đaković uzima ilegalno ime, opredijelio se za Fridmana, koji je ubijen 1925. godine.

Privatni život

Rodio se 30.11.1886. godine, prema podacima u matičnoj knjizi rođenih. Međutim, Đuro u podacima za delegate IV kongresa KPJ navodi da se rodio 23. ožujka. Rodio se u predgrađu Slavonskog Broda, u Varošu, u siromašnoj seljačkoj obitelji. Đuro se rodio kao drugo dijete, nakon brata Ivana, u obitelji zemljoradnika Stjepana i domaćice Kate, rođene Galović. Godine 1890. Đuro je dobio sestru Lizu. Odrastajući u granicama neimaštine, Đuro je od malih nogu razvijao revolt prema nepravdi koja se uporno servira poštenim građanima tadašnje Jugoslavije.

Dok je išao u školu za bravarski zanat, Đuro je prilikom povrede izgubio dio srednjeg prsta na desnoj ruci.

Godine 1912. u Slavonskom Brodu, Đuro sklapa brak s Mandom Borevković iz Gornje Vrbe. U braku su dobili sedmero djece, ali ih je četvero umrlo neposredno poslije rođenja.

Kada, nakon uhićenja Đakovića i Nikole Hećimovića, tajna policija ne uspijeva izvući riječi priznanja za njihov rad, donose odluku da ih se ubije. U jednoj šumu, na jugoslavensko-austrijskoj granici, 25. travnja 1929. godine Đakovića i Hećimovića ubijaju njihovi sprovodnici Milan Brkić i Nikola Aralica.

Đuro Đaković je s Nikolom Hećimovićem, pokopan 29. travnja 1929. godine u zajedničku grobnicu na mjesnom groblju u selu Sveti Duh.

Posao

Nakon završenog bravarskog zanata Đaković 1904. godine postaje pomoćnik u Slavonskom Brodu kod bravara Josipa Ditriha, ubrzo nakon toga, s pripadnicima Starčevićeve Stranke prava i pristašama Socijaldemokratske stranke, sudjeluje u demonstracijama protiv režima Khuena Hedervaryja, nakon kojega je prvi put završio u zatvoru.

Iste godine, kada je oslobođen optužbe, odlazi u Sarajevo gdje se također zapošljava kao pomoćni bravar, u to vrijeme, u Sarajevu, počinje se podizati i razvijati klasni radnički pokret, u koji se Đaković uključuje.

Godine 1907., kada su kovinarski radnici osnovali svoj Savez kovinarskih radnika, Đuro pristupa novonastalom sindikalnom savezu. Upravo ovim činom započinje Đakovićeva svestrana revolucionarna djelatnost u radničkom pokretu u Bosni i Hercegovini.

Nakon toga Đuro putuje od Slavonskog Broda, Sarajeva do Dubrovnika gdje radi kao bravarski tehničar. Godine 1910. Savez kovinarskih radnika biraju Đakovića za sekretara Uprave Saveza. Kada se iste godine u Sarajevu vodio veliki štrajk građana za povećanje plaće i razumno skraćivanje radnog vremena, Đaković formira udarnu grupu “Crna ruka” s ciljem da pomogne u borbi građanskih radnika.

Godine 1912., na V parlamentu Saveza kovinarskih radnika, osniva se Savez mladih radnika s ciljem da se radi na okupljanju naučnika, njihovom organiziranju i pripremanju za političke organizacije. Đaković je jedan od osnivača.

Godine 1915. u atmosferi antisrpskih ispada u Bosni i Hercegovini, do kojih dolazi nakon atentata na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda, Đaković otvoreno ustaje u obranu Srba i namjerno ih uzima kao svoje radnike, kako bi ih zaštitio od progona i diskriminacije. Zbog tog čina je uhićen i osuđen na smrt, prije izvršenja osude, Đaković je amnestiran i osuđen na prinudni rad.

U ljeto 1917. godine Đakovića postavljaju za člana Uprave Glavnog radničkog saveza u Bosni i Hercegovini. Već iduće godine Đaković, s još petoricom vijećnika, glasa da se ženama da pravo glasa. To je ujedno i prvi put u povijesti Bosne i Hercegovine da su žene u klasnom staležu dobile pravo glasa.

Godine 1920., kao jedan od organizatora štrajka rudara u Bosni i Hercegovini, Đuro dolazi u Kakanj da obiđe štrajkaše. Među radnicima ostaje kratko vrijeme, jer su ga policijske vlasti uhitile i pod oružanom pratnjom sproveli u Sarajevo.

Godine 1921. bio je delegat Komunističke partije Jugoslavije na Trećem kongresu Kominterne u Moskvi. Zbog toga je ležao u zatvoru. Nakon izlaska, ponovno nastavlja revolucionarnu aktivnost. Nakon toga, policijska direkcija za Bosnu i Hercegovinu kažnjava Đuru Đakovića izgonom iz Sarajeva u zavičajno mjesto.

Kako mu je obitelj živjela u Sarajevu, on ih nije mogao, zbog cijele novonastale situacije i čestih zatvaranja, dovesti sa sobom u Hrvatsku.

Godine 1924. ilegalno se održava sjednica Generalnog vijeća u Beogradu. Đaković na sjednici oštro kritizira centralno partijsko rukovodstvo ističući da snosi veliku odgovornost za slab rad Partije. Kako više nije bilo uvjeta da se angažira za rad u Bosni, imenuju ga za pomoćnika Vladimira Ćopića, sekretara KJP u Hrvatskoj.

Godine 1926., kao načelnik općine u Brodskom Varošu, Đaković zastupa interese siromašnih seljaka i radnika, zbog čega često dolazi u sukob s bogatim seljacima, trgovcima i drugima.

Nakon školovanja u Moskvi, 1928. godine dolazi u Hrvatsku i pod pseudonimom Bosnić, uključuje se u rad za pripreme IV parlamenta KJP. U Zagrebu se sastaje s predstavnicima Hrvatske seljačke stranke Stjepanom Radićem i drugima.

Godine 1929., vraćajući se s jednog sastanka, Đuro Đaković i Nikola Hećimović upadaju u veliku policijsku raciju i sprovode ih u Petrinjsku ulicu. Kako ne uspijevaju da od njih izvuku riječi priznanja za svoj rad, policijske vlasti donose odluku da ih se ubije. Odvedeni su na tadašnju jugoslavensko-austrijsku granicu i pri insceniranom bijegu, 25. travnja 1929. godine ubijeni.

Najveća postignuća

Gledajući od malih nogu nepravdu koja se uporno nameće kasnim slojevima i društvu koji su zapali u financijsku neimaštinu, Đaković je odlučio boriti se protiv toga. Premda nemali broj puta završava u zatvoru, to ga nije demotiviralo da nastavi ono za što je odlučio, premda po cijenu svoga života.

Veći je broj škola, objekata, ulica koje nose ime po njemu.

Godine 1937. u svibnju, Internacionalna brigada Španjolske republikanske vojske nazvala je bataljun “Đuro Đaković”.

Godine 1947. strojarska grupacija iz Slavonskog Broda dala je ime upravo po njemu “Đuro Đaković Holding d.d.”.

Tijekom Drugog svjetskog rada, u sklopu oružanog pokreta u Belgiji, formirana je jedinica “Đuro Đaković”.

Godine 1979. ugledni arhitekt Fedor Tolja, projektirao je spomen-park “Đuro Đaković” u Brodskom Varošu.

U Zagrebu, od 1986. godine se može vidjeti spomenik, Đakovićevo poprsje, rad Vanje Raduša.

Autor: A.P.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]
loading...

Komentiraj

*