Dubravko Horvatić je hrvatski pjesnik i pripovjedač. Uz pjesme i pripovijetke, pisao je i novele, eseje i književne kritike. Bio je tajnik Društva književnika Hrvatske te je uređivao časopise za djecu i za odrasle. Dio njegovih djela bio je zabranjivan iz političkih razloga, a on je sam bio progonjen. Jedan je od podcjenjenijih hrvatskih književnika o kojima se ne zna mnogo. Umro je 20.5.2004. godine u Zagrebu.
Obrazovanje
U rodnom Zagrebu završio je osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Obrazovanje je nastavio na Filozofskom fakultetu gdje je studirao povijest umjetnosti i komparativnu književnost.
Privatni život
Dubravko je rođen u Zagrebu 9.12.1939. godine. Ono što je djelomično obilježilo život Dubravka Horvatića jest činjenica da je njegov otac bio domobranski časnik i sudac pa je zbog toga i on sam bio progonjen.
Uz to, neka njegova djela nisu bila prihvaćena u tadašnjem režimu pa su često bila zabranjivana i tek SU nakon prestanka režima postala ponovno dostupna javnosti.
Posao
Dubravko Horvatić bio je jedan od najsvestranijih pisaca te se nikad nije zadržavao u jednom žanru, već je kroz svoj život prošao gotovo sve.
Cijeli život bavio se svim mogućim aspektima književnosti, ali i umjetnosti općenito. Prvo svoje djelo objavio je već 1957. godine. Jedan od njegovih najistaknutijih romana koji je uvršten u lektiru jest roman “Junačina Mijat Tomić”.
Objavio je više zbirki pjesama od kojih se najviše izdvaja “Groznica”. Neke od objavljenih novela su “Olovna dolina” i “Dar Gospodara Tame“, a novela “Vruća listopadska noć” bila je zabranjena zbog u noveli predstavljene ideologije.
Horvatić je napisao i dramu “Sveti Juraj” i zmaj te mnogo putopisa kao što su, na primjer, “Knjiga o Herceg-Bosni”, “Pabirci s poprišta” i “Hrvatska i druge zemlje”.
Izdao je i velik broj eseja, a neki od njih su “Skaska o suživotu”, “Ime zla”, “Istina u oči”, “Zemlja, jezik, tisak”, te jedan na engleskom jeziku pod nazivom “The Contribution of Croatians to Western Culture”.
Izdane su mu i dvije monografije o rodnoj zemlji pod nazivima “Hrvatska” i “To je Hrvatska”. Te su monografije prevedene na hrvatski, njemački, talijanski i engleski jezik.
Okušao se i u dječjoj književnosti te je objavio romane za mladež “Pleme Kroatana” i “Katarina”, slikovnice “Hrvatine stoljećima”, “Podravska legenda” te “Hej, vatrogasci, požurite”, roman za djecu “U gostima kod ljudoždera” te pjesme i priče za djecu pod nazivom “Zvrkasti kalendar”.
Njegova djela su pisana u duhu egzistencijalizma, a pripada generaciji razlogovaca. Često je tematizirao nacionalnu povijest, a neka su djela religiozne kršćanske tematike.
Također se okušao kao urednik i novinar u raznim časopisima. Osim književnosti, bavio se i kritikama slikarstva te je napisao mnoge eseje na istu temu. Autor je likovne monografije o Turkoviću te predgovora antologije “Ples smrti”.
Horvatić nije bio samo književnik, već je aktivno sudjelovao u kulturnom, društvenom i političkom životu Hrvatske.
Počeo je kao voditelj Galerije, a kasnije se učlanio u Društvo književnika Hrvatske te je djelovao kao njihov tajnik. Istaknuo se kao glavni urednik “Hrvatskog slova”, hrvatskog tjednika za kulturu. Bio je počasni član Matice hrvatske, a 1992. postao je potpredsjednik te kulturne ustanove.
Najveća postignuća
Tijekom svoje karijere bio je više puta nagrađivan, a od nagrada se ističu nagrada Ivane Brlić Mažuranić 1987., nagrada Miroslav Krleža 1990., te nagrada Tin Ujević 1996.
Njegova su djela prevedena na 25 jezika, a tu se posebno ističu svjetski jezici poput engleskog, njemačkog, španjolskog, francuskog i talijanskog.
Dvije godine nakon njegove smrti uvedena je nagrada posvećena njemu koja nosi njegove ime, točnije 28.04.2006.
Autor: M.S.
Odgovori