Dragutin Tadijanović

Dragutin Tadijanović hrvatski je pjesnik rođen 4. studenog 1905. godine u Rastušju kod Slavonskog Broda. Jedno je vrijeme u mladosti radio pod pseudonimom Margan Tadeon. Osim u književnosti, istaknuo se radeći kao ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a, a bio je i predsjednik Društva književnika Hrvatske. Umro je u Zagrebu 27. lipnja 2007. godine.

Obrazovanje

Pučku školu polazio je u Nižu, u selu Podvinju te u Slavonskom Brodu gdje je završio dva razreda. 1918. godine upisao je Realnu gimnaziju.

Od jeseni 1920-e godine boravio je u samostanu u Slavonskom Brodu te je počeo pisati pjesme. Nakon završene gimnazije preselio se u Zagreb gdje je studirao šumarstvo na Gospodarsko-Šumarskom fakultetu. Ipak, kasnije se odlučio upisati Filozofski fakultet i to filozofiju i povijest južnoslavenske književnosti. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu 1937. godine.

Privatni život

Rođen je u Rastušju pored Slavonskog Broda u velikoj obitelji, a bio je najstariji od šestero djece. Roditelji, otac Mirko Tadijanović i majka Manda rođena Kegljan bili su zemljoradnici.

Posao

Još za vrijeme studija radio je kao urednik Narodnih novina, a to je nastavio sve do 1940-e godine. Od 1939. do 1945. godine radio je kao viši prosvjetni pristav u Banovini Hrvatskoj te u Zagrebu na Akademiji likovnih umjetnosti kao honorarni nastavnik. Nadalje, radio je kao urednik Djela hrvatskih pisaca XIX. i XX. stoljeća i Hrvatski pjesnici Matice Hrvatske. Do odlaska u mirovinu bio je ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a. Jedno vrijeme bio je zaposlen u Društvu književnika Hrvatske te je bio i predsjednik.

Svoju prvu pjesmu objavio je davne 1922. godine u đakom listu Omladina. Tada se još koristio pseudonimom, a svojim se imenom počeo potpisivati od 1930. godine kada je pisao za Književnik i u Hrvatskoj reviji.

Kada je počeo pisati nalazio se u doba moderne i ekspresionizma, no umjesto da se prikloni bilo kojoj od struja, odlučio je izgraditi svoj vlastiti stil te je pisao o zavičaju i o intimnim temama. Tijekom sedamdeset godina pisanja, većinom je ostao odan istoj tematici i motivima.

Prva faza njegovog književnog stvaranja satkana je od tema o svom zavičaju, o prirodi i djetinjstvu provedenom u rodnom Rastušju. Pjesnik se tada preselio u Zagreb i napustio svoj rodni kraj što se vidi u tada napisanim pjesmama. U pjesmama prevladavaju osjećaji tuge i osamljenosti, teško se miri s činjenicom da je morao napustiti svoj rodni kraj. U tom razdoblju objavio je pjesme: “Lelija”, “Visoka žuta žita”, “Dugo u noć, u zimsku bijelu noć”, “Sunce nad oranicama”,  “Žene pod orahom”, “Daleko su od mene oranice”, “Da sam ja učiteljica”, “Htio bih pokidati žice”, “Moja baka blagosilje žito”, “Večeri nad gradom” i mnoge druge.

U novoj sredini suočen je s raznim promjenama. Njegove pjesme odišu romantikom i intimom, a napuštanje zavičaja za njega znači i gubitak veza s djetinjstvom i s dotadašnjim životom. Za njega je sada rodno mjesto neki idealan svijet, jedini svijet u kojem može biti sretan.

Šest godina, od 1945. do 1951. nije objavio niti jedno djelo, a onda je 1953. godine izdao “Elegiju o pjesniku”. Teme i motivi o rodnom Rastušju počinju slabjeti i usmjeravaju se prema novim urbanim sadržajima. Najpoznatije pjesme iz tog razdoblja su: “Kad me više ne bude”, “Prsten”, “Želiš li napisati pjesmu”, “Ljudski vijek”, “Sjeni Julija Klovića”, “Na grobu George Trakla”, “Razgovor sa sjenom visoke planine”. Pjesma “Kruh svagdanji” koju je objavio 1986. godine u potpunosti je označila prekid s Rastušjem.

Slijedile su novije pjesme: “Oblak”, “Što li je s mojom pjesmom u Kini”, “More u meni”, “Ljudsko govorenje”, “Na stolu kruh”, “Spomen na moga pobracima Josipa Berkovića 1905-1944”, “Očenaš Lema Kamena”, “Sve već rečeno”, “U sjeni mrke krošnje”, “Pjesanca svetome Vlahi u Dubrovniku” i druge.

Ostao je vjeran svom slobodnom stilu, sporom ritmu i tempu osmercu i desetercu i jednostavnom jeziku. Ponekad je prihvačao izazove i okušao se u novim temama i oblicima kao što su haiku i “gluhi soneti”.

Najveća postignuća

Tijekom svoje bogate književne karijere objavio je preko 500 pjesama, dvadesetak zbirki te izdanja sabranih i vlastitih djela.

Njegove pjesme prevedene su na dvadesetak jezika. Nagrada koju posmrtno dodjeljuje HAZU od 2008. godine za pjesnički životni opus, nazvana je njegovim imenom.

Zbog svog velikog doprinosa gradu Zagrebu proglašen je počasnim građaninom, a bio je predložen i za Nobelovu nagradu.

Dobitnik je velikog broja nagrada: Orden rada sa zlatnim vijencem, u Novom Sadu mu je dodijeljena Zmajeva nagrada Matice srpske za knjigu “Prsten”, Povelja Pododbora Matice hrvatske kao priznanje za ljubav prema svom zavičaju u Slavonskom Brodu.

loading...

1966. godine dobio je brončanu medalju kipara Željka Janeša te 1968. godine Nagradu Vladimira Nazora za životno djelo, plaketu “Marko Marulić” 1972. godine u Žminju te Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom koja je dodijeljena u Parizu 1976. godine. Nadalje, Plaketu grada Zagreba, nagradu “Tin Ujević” za zbirku pjesama “Kruh svagdanji” 1987. godine. Za velik i trajan doprinos hrvatskoj književnosti dobio je 2000. godine plaketu “Dobrojutro, more”.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]

Komentiraj

*