Boris Papandopulo

Boris Papandopulo je bio dirigent i jedan od najvećih hrvatskih skladatelja. Bio je ravnatelj opere HNK u Zagrebu, ravnatelj opere u Rijeci, dirigent opere u Zagrebu, Splitu i Sarajevu, zborovođa “Zvonimira” u Splitu i “Kola” u Zagrebu, te dirigent simfonijskog orkestra Hrvatskog radija. Jedno vrijeme je bio stalni gost dirigent opere u Kairu, a bavio se i publicistikom i glazbenom kritikom. Preminuo je 16.10.1991. godine.

Obrazovanje

Papandopulo je od 1921. godine studirao kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a diplomirao je 1929. godine u razredu Blagoja Berse.

U međuvremenu je od 1925. do 1928. godine, na preporuku obiteljskog prijatelja Igora Stravinskog, isprva privatno u Beču studirao dirigiranje kod Dirka Focka, a zatim na Novom bečkom konzervatoriju.

Privatni život

Rođen je 25.2.1906. godine u Bad Honnefu kao sin Konstantina Papandopula, pripadnika najvišeg ruskog plemstva i jedne od naših najvećih opernih pjevačica Maje Strozzi-Pečić. Njegovi roditelji su se upoznali u Wiesbadenu gdje je njegov otac došao na liječenje od tuberkuloze, a majka je nastupala kao solistica u operi. Vjenčali su se 1905. godine, a nakon Borisovog rođenja, godinu dana kasnije su otputovali u Rusiju.

Odmah nakon rođenja Boris je od najstarijeg lokalnog plemenskog poglavice na dar dobio darovnicu grada Stavropolja čime je postao barun i vlasnik tog grada. Njegov otac Konstantin Papandopulo umro 1908. godine, a s obzirom na to da Maja Strozzi nije imala razloga s djetetom ostajati u Stavropolju prvo je otišla u Graz, a zatim u Zagreb 1910. godine.

Borisova baka je bila glumica Marija Ružička Strozzi, a ujak redatelj i skladatelj Tito Strozzi. Nakon što se njegova majka preudala, kroz njihov dom na Gornjem gradu je neprestano defilirala zagrebačka, a povremeno i svjetska intelektualna i umjetnička elita pa sve i da je imao neusporedivo manji dar Boris nije mogao ne baviti se umjetnošću.

Tri puta se ženio, a njegova posljednja žena Zdenka je bila balerina u riječkom HNK. Kasnije je pretrpjela tešku ozljedu zbog koje više nije mogla nastupati, a otkaz joj je morao potpisati upravu Papandopulo. I sam je dao otkaz pa su zajedno otišli u Zagreb gdje je njihov zajednički život funkcionirao jedno vrijeme, ali Zdenka nije željela ovisiti o njemu pa je otišla u Njemačku gdje je jedno vrijeme plesala kao striptizeta.

S prvom suprugom, Janom Pulevom Papandopulo, Boris je dobio prvo dijete, kćer Maju. Imao je i sinove Damira i Davora.

Posao

S osamnaest godina započinje svoju umjetničku karijeru dirigirajući rani ciklus “Svatovske pjesme”. Veoma rano je počeo skladati, a glasovitu “Contradanzu za glasovir” je prema vlastitim tvrdnjama skladao za vrijeme studija. U Beču je 1928. godine uspješno praizvedena kantna “Slavoslovlje” (Laudamus), a u listopadu iste godine bečki list Neues Wiener Journal je objavio članak o “posljednjem guverneru Kavkaza, čovjeku koji je posjedovao grad”.

U Hrvatskom zavodu je 1930. godine održan njegov prvi autorski skladateljski koncert. Maja Strozzi-Pečić je sudjelovala u praizvedbi antologijskog djela “Concerto da camera op. 11, skladanog za nju, a Antonija Geiger-Eichhorn je praizvela “Prvu sonatu za glasovir op.10”.

U Zagrebu je 1927. godine, ravnajući izvedbom njegove skladbe “Veče mladosti” sa Zagrebačkom filharmonijom i Hrvatskim pjevačkim društvom “Kolo”, debitirao kao dirigent. Često je pratio pjevače na glasoviru i nastupao kao pijanist u komornim sastavima, a sa samo 23 godine je preuzeo Hrvatsko pjesničko društvo “Kolo” koje je vodio do 1934. godine.

Nezadovoljan statusom napušta Zagreb i odlazi u Split gdje je radio kao nastavnik glazbe u dominikanskoj gimnaziji i Gradskoj glazbenoj školi, a ujedno je bio i zborovođa Splitskog muzikalnog društva “Zvonimir”. U to vrijeme je skladao opere “Amfitrion” i “Sunčanicu”, a u Splitu su nastali i oratorij “Muka gospodina našega Isukrsta” za soliste i muški zbor a capella, te “Sinfonietta” za gudački orkestar.

Kasnije se vraća u Zagreb i opet preuzima “Kolo”, postaje korepetitor u HNK, a kasnije i dirigent Simfonijskog orkestra i ravnatelj Opere. Od kolovoza 1845. do svibnja 1946. godine je bio zaposlen na Radio-stanici Zagreb, a zbog dužnosti koje je obavljao tijekom ratnih godina zabranjeno mu je javno djelovanje na četiri mjeseca, odlukom Suda časti Udruženja kompozitora Hrvatske.

S obzirom na to da je Papandopulo bio blizak s Jakovom Gotovcem i Carlom Orffom, unatoč zabrani je nastavio skladati i nastupati čak i na radiju, ali anonimno. Nakon što je isteklo razdoblje u kojemu je prisilno morao upravljati teretnim kamionima, 1964. godine odlazi u Rijeku gdje preuzima Operu Ivan Zajc. U Rijeci se nije zadržao dugo i već 1949. godine odlazi u Sarajevo gdje je, kao i u Rijeci, postavio opsežan repertoar i zadržao se do 1953. godine.

U tom razdoblju je intenzivno skladao, često nastupao kao pijanist i dirigent, te usmjeravao publiku prema manje poznatim djelima i držao predavanja kako bi široj masi približio glazbenu umjetnost.

U svojoj kasnijoj fazi Papandopulo poseže za dostignućima europske glazbene Moderne i folklornim glazbenim motivima, ali unatoč tomu ipak ostaje unutar tradicionalnih zakona i okvira melodijskog kretanja. To razdoblje je trajalo do 1956. godine, a obilježeno je uspješnim skladbama “Poema o Neretvi”, “Credo”, “Simfonija 2”, “Obnova”, “Stojanka majka Knežopoljka”, “Pohvala Dubrovniku” i “Libertas”.

S vremenom je njegova glazba postajala sve dionantnija, a povremeno je ubacivao elemente dvanaesttonskog načina skladanja, te elemente jazza, a kasnije i pop-glazbe. 1971. godine je radio na operi “Madame Buffault” na libreto Paula Strucka. Riječ je o djelu koje je šokiralo tadašnji glazbeni svijet, a nakon 1972. godine je bilo izgubljeno. pronađeno je i vraćeno u Hrvatsku 2011. godine, a praizvedena je tek 2015. godine u zagrebačkom HNK.

Najveća postignuća

Papandopulo je pisao kritike, eseje, glazbeno-teorijske radove, bavio se glazbenom pedagogijom, a posebno se isticao kao sposoban pijanist. Gotovo da nema glazbenog oblika koji nije prošao kroz njegovo crtovlje, a kao skladatelj je ostvario opus koji se sastoji više od 400 raznovrsnih skladbi.

Papandopulo je snažno obilježio hrvatsku glazbenu umjetnost 20. stoljeća, a njegov opus je jedan od najvećih u ukupnoj hrvatskoj glazbenoj povijesti, ne samo po opsegu nego i po umjetničkoj vrijednosti.

Dobitnik je nagrada “Vladimir Nazor” za kantatu Legende o drugu Titu 1963., nagrada grada Zagreba 1961. i 1962., nagrade “Josip Štolcer Slavenski” za životno djelo 1968. i “Lovro pl. Matačić”.

Njegovo ime nose osnovne škole u Splitu i Kutini, a Hrvatsko društvo skladatelja je 1997. godine utemeljilo i po njemu nazvalo godišnju nagradu za autorsko stvaralaštvo u ozbiljnoj glazbi.

Autor: A.V.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]

Komentiraj

*