Antun Augustinčić priznati bio je akademik, kipar i pedagog koji se uz Franu Kršinića i Ivana Meštrovića smatra jednim od najznačajnijih kipara 20. stoljeća u Hrvatskoj. Antun je umro 10.5.1979. godine u Zagrebu.
Obrazovanje
Nakon osnovne i srednje škole Antun je upisao Visoku školu za umjetnost i obrt kod Roberta Frangeša i Rudolfa Valdeca u Zagrebu, a kada je škola 1922. godine pretvorena u Kraljevsku akademiju, nastavio je studij kod Ivana Meštrovića.
Nakon što je diplomirao 1924. godine odlazi u Pariz gdje se usavršavao kao stipendist francuske vlade na Académie des Beaux-Arts te École des Arts décoratifs. Dok se školovao uzori su mu bili Bourdell, Michelangelo i Donatello.
Privatni život
Antun Augustinčić rodio se 4. svibnja 1900. u Klanjcu. Odmalena je pokazivao interes za umjetnost i kiparstvo, pa je tako krenuo učiti kod velikih majstora poput Meštrovića i Frangeša.
Prvi put je počeo izlagati u Parizu 1925. godine u “Salonu francuskih umjetnika”, a nakon toga u Salonu nezavisnih. Antunovo vrijeme koje je proveo u Parizu kao mladi umjetnik pokazat će se odlučujućim za izgradnju njega kao jednog od najvećih kipara.
Posao
Kada se vratio u Zagreb 1926. i 1927. godine počeo se više baviti crtanjem nakon čega su uskoro uslijedile izložbe grafike prvo u Lavovu, a nakon toga i u Zagrebu. U Splitu je imao prvu samostalnu izložbu u sklopu Salona Galić.
Nakon Splita i Zagreba Antun je počeo izlagati u Barceloni, a zatim u Parizu, Londonu i Beogradu. U to je vrijeme postao osnivač grupe Zemlja čiji je bio potpredsjednik, a s kojom je izlagao u Zagrebu, 1929., 1931. i 1932. godine.
Tridesetih godina Antun se počeo baviti javnim spomenicima koji su se u to vrijeme pokazali kao unosan posao. Sudjelovao je na raznim javnim natječajima za spomenike širom svijeta, a na kojima je i nekoliko puta pobjeđivao.Zahvaljujući natječajima Antun je stekao ugled majstora za konjaničke figure.
U vremenu prije Drugog svjetskog rata Antun je postao ugledan državni kipar i tako postao predmetom ogovaranja od strane onih što su mu zavidjeli. Godine 1940. postao je dopisni član JAZU-a i tako sve do 1949. kada je postao redovni član.
Za vrijeme rata izlagao je zajedno s Ivanom Meštrovićem, Miroslavom Kraljevićem, Brunom Bulićem, Josipom Račićem i drugima na Venecijanskom bijenalu 1942. godine.
Nakon završetka rata Antun je kao Majstor kipar vodio radionicu za kiparstvo. U to je vrijeme pokušavao pronaći vlastiti stil i pronašao ga između lirske forme od strane Kršinića te monumentalnosti od strane Ivana Meštrovića.
Antun je pred kraj života najviše radio sam u svom ateljeu u Zagrebu gdje su nastala brojna djela, koja su obilježila drugu polovicu dvadesetog stojeća.
Najveća postignuća
Ostao je poznat po spomenicima koji se nalaze izvan granica Hrvatske kao što je “Spomenik žrtvama fašizma” u Adis Abebi, “Vjesnici mira” ispred Ujedinjenih naroda u New Yorku te spomenik “Rudari” iz Ženeve. Antun je za svoj rad 1961. godine dobio nagradu “Vladimir Nazor”.
Odgovori