Ante Tomić je poznati hrvatski pisac, novinar, kolumnist, bloger i scenarist. Prepoznatljiv je po svom humoru, satiričnim kolumnama i romanima. S obzirom na njegov kontroverzni i kritički stil pisanja o suvremenoj stvarnosti hrvatskog društva mnogi ga čitatelji vole i cijene, ali postoje i oni koji ga ne vole tako da je u svojoj karijeri doživljavao i incidente. Neke novije statistike tvrde da na pisanje Ante Tomića otpada 66 posto ukupnog hrvatskog smijeha. Kao pisac najuspješniji je u tematiziranju Dalmatinske zagore i njezinih stanovnika. Za svoj rad je više puta nagrađivan.
Obrazovanje
Ante Tomić je osnovnu školu pohađao u selu Prološcu pokraj Imotskog. Nakon završene osnovne škole odlazi u Zagreb gdje postaje pitomac vojne srednje škole JNA.
U Zadru je diplomirao na Filozofskom fakultetu studij filozofije i sociologije.
Privatni život
Ante Tomić je rođen 22.4.1970. godine u Splitu, a svoje djetinjstvo do četrnaeste godine je proveo u selu Proložac pokraj Imotskog. Kratko vrijeme kao srednjoškolac je živio u Zagrebu, a potom u Zadru gdje je studirao. Već u studentskim danima bavio se novinarstvom i pisao za tjednik Nedjeljna Dalmacija.
Po završetku studija dolazi živjeti u Split. U novinarstvo ulazi pišući reportaže iz ratom zahvaćenih područja, a nakon toga se posvećuje feljtonima, kolumnama i glazbenim tekstovima koje su recenzije i osvrti.
S piscem Ivicom Ivaniševićem, Juricom Pavičićem, Renatom Baretićem i Alemom Ćurinom 1997. pokreće alternativni kulturni časopis “Torpedo” u kojem objavljuje svoje kratke priče.
U periodu od 1994. do 2000. radio je za splitsku redakciju Slobodne Dalmacije, no 2000. radi neslaganja, ali i osobne financijske koristi prelazi u konkurentski Jutarnji list gdje u prestižnom subotnjem izdanju piše kolumne pod nazivom “Klasa optimist”. Od 2010 na stranicama Kulture predano predstavlja svoje glazbene uzore.
Tomić objavljuje svoje radove i kao splitski utorkaš.
Zbog svog pisanja doživio je i više incidenata. U Splitu je bio napadnut i ukrali su mu šešir, nepoznati počinitelj ga je zalio kantom fekalija na splitskoj Pjaci, a njegov lik je u tradicionalnoj karnevalskoj povorci od Prološca do Imotskog i natrag imao ulogu Krnje.
Oženjen je i otac dvoje djece.
Posao
Ante Tomić kao novinar postaje poznat po svojim zanimljivim kolumnama, feljtonima, reportažama, recenzijama i osvrtima u dnevnim novinama.
Kao pisac svoju karijeru je započeo zbirkom priča “Zaboravio sam gdje sam parkirao” (1997.)
Njegov roman prvijenac “Što je muškarac bez brkova” (2000.) postigao je veliki uspjeh i imao je ukupno devet izdanja, a 2005. u režiji Hrvoja Hribara snimljen je veoma hvaljen i uspješan istoimeni film. Ostali romani koje je napisao su: “Ništa nas ne smije iznenaditi” (2003.), “Ljubav, struja, voda i telefon” (2005.) “Čudo u poskokovoj dragi” (2009.) i “Punoglavci” (2011.). Prema romanu “Ništa nas ne smije iznenaditi” napravljen je scenariji za film “Karaula” kojeg je 2006. režirao Rajko Grlić.
Prvu zbirku feljtona “Smotra folklora” objavljuje 2001., a zbirku priča “Veliki šoping” i prvu zbirku kolumni Jutarnjeg lista “Klasa optimist” objavljuje 2004. Ostale zbirke kolumni koje je izdao su: “Građanin pokorni” (2006.), “Dečko koji obećava”(2009.), “Nisam pametan” (2010.) i “Klevete i laži” (2011.) U suradnji sa splitskim novinarom i piscem Ivicom Ivaniševićem 2005. izdao je zbirku drama “Krovna udruga i druga drama.
Prema narudžbi koprivničke “Podravke” napisao je 2009. novelu “Vegeta Blues” koja izlazi uz Jutarnji list.
Prema Tomićevim romanima “Što je muškarac bez brkova” i “Ništa nas ne smije iznenaditi” u režiji Aide Bukvić je postavljena predstava, predstava je postavljena i za kratki roman “Ljubav, struja, voda i telefon” u režiji Vinka Brešana i za “Čudo u poskokovoj dragi” u režiji Krešimira Dolenčića.
Ante Tomić potpisuje scenarije za: film “Posljednja volja” (2001.) redatelja Zorana Sudara, TV seriju “Novo doba” (2002.) režisera Hrvoja Hribara u suradnji s Ivicom Ivaniševićem i Renatom Baretićem, te za erotsku melodramu Rajka Grlića “Neka ostane među nama” (2010.).
Najveća postignuća
Tomićev novinarski talent struka je brzo prepoznala, te je nagrađen od strane Hrvatskog novinarskog društva nagradom Marije Jurić Zagorke 1996. za najbolju reportažu doživljenog iskustva u posjeti poratne Bosne koju je zabilježio u četiri reportaže pod naslovom “Priče iz Daytonske šume”.
Istu nagradu Hrvatskog novinarskog društva je dobio 2004. kao novinar Jutarnjeg lista za najbolju kolumnu.
Nagradu Kiklop je dobio 2006. za zbirku kolumni “Građanin pokorni”.
Prema istraživanju agencije MediaNet proglašen je za najboljeg i omiljenog novinara u kategoriji tisak više godina zaredom.
Autor: D.G.
Odgovori