Alojzije Stepinac

Alojzije Stepinac jedan je od najvećih velikana Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Bio je zagrebački nadbiskup i kardinal kojeg je Vatikan 1998. godine proglasio blaženim. Danas se nastavlja proces kanonizacije kojima bi se ovaj kardinal mogao proglasiti svetim. Alojzije Stepinac rođen je 1898. godine u mjestu pored Krašića.

Obrazovanje

Alojzije Stepinac započeo je školovanje u lokalnoj osnovnoj školi. Tamo je završio četiri razreda. S 11 godina poslan je u Zagreb gdje je upisan u Klasičnu gimnaziju. Nakon mature 1916. godine pozvan je u austrougarsku vojsku, gdje je morao otići u Rijeku na obuku od šest mjeseci. Počeo je i Prvi svjetski rat, pa je Alojzije poslan na bojište u Italiju. Tamo je završio u zarobljeništvu, gdje je učio talijanski jezik. Vratio se kući 1919. pa ga je otac nagovorio da ode na sveučilište.

Stepinac je otišao u Zagreb i među raznim fakultetima izabrao agronomiju, za koju je mislio da će mu biti od najveće koristi, budući da mu se otac bavio poljoprivredom. Studij je napustio već nakon prve godine i vratio se kući pomagati ocu. Nakon dugogodišnjeg razmišljanja i savjeta prijatelja, Stepinac je 1924. godine, s 26 godina, otišao u Rim na Gregorijansko sveučilište, gdje se kod isusovaca spremao za svećenički poziv. Tamo je sedam godina učio teologiju. Zaredio se 1930. godine, a mladu misu služio je na blagdan Svih svetih u crkvi Santa Maria Maggiore. Iduće je godine diplomirao i postao doktor teologije.

Privatni život

Alojzije Stepinac rodio se u mjestu Brezarići pored Krašića kao peto od osmero djece Josipa i Barbare Stepinac. Njegovom ocu je to bio drugi brak, nakon smrti prve žene koja je umrla nakon rođenja svog četvrtog djeteta. Otac mu je bio poljoprivrednik. Nakon osnovne škole, Stepinac je otišao u gimnaziju u Zagreb. Odmah nakon mature poslan je najprije u austrougarsku vojsku, a onda i na bojište. Bilo je to vrijeme Prvog svjetskog rata. Već se tada Stepinac razlikovao od svojih vršnjaka, jer je vrijeme volio provoditi u miru i molitvi, te na misama, umjesto na zabavama i pijanci. Poznato je da još kao srednjoškolac Stepinac nije dopuštao da se u njegovom prisustvu psuje, što se održalo do kraja njegova života.

1918. godine Stepinac je na bojišnici ranjen u nogu. Tada je i zarobljen pa je nekoliko mjeseci proveo u talijanskim logorima. Upravo tamo je učio talijanski jezik. Nakon oslobođenja, pridružio se Jugoslavenskoj legiji, koja je stvorena nakon raspada Austrougarskog carstva i formiranja Narodnog vijeća. U novoj vojsci Stepinac je degradiran na čin potporučnik. Demobiliziran je u proljeće 1919. godine.

Nakon rata Stepinac je pokušavao studirati, ali je brzo uvidio da mu ne sviđa studentski način života. Zato se vratio ocu na selo, gdje mu je pomagao s poljoprivredom i vođenjem imanja. Tada je Stepinac pristupio Katoličkoj mladeži i aktivno služio u vjerskom životu. U to vrijeme Stepinčev otac je mislio da je vrijeme da oženi sina. Prenio je jedan veliki posjed na njega, kako bi se tamo mogao okućiti s budućom obitelji. Stepinac se tada dopisivao s kćerkom svog osnovnoškolskog učitelja, Marijom Horvat, s kojom se i zaručio, ali je njegovo zanimanje za njom s vremenom opadalo. Na kraju mu je ona vratila zaručnički prsten, a on njoj njena pisma.

Stepinčeva okolina je već tada, čak i prije samog Stepinca, vidjela da on naginje svećeničkom pozivu. Prvi mu je to natuknuo njegov gimnazijski razrednik, ali prvi pravi korak ka svećeničkom pozivu Stepinac je učinio nakon što je upoznao Franju Šepera, maturanta koji se spremao za odlazak u rimsko sjemenište. Stepinac je tada priznao da i sam razmišlja o tome da se zaredi. Bivši razrednik mu je preporučio Gregorijansko sveučilište u Rimu, gdje je već bio studirao Alojzijev stric Matija, a koje si je Stepinac mogao priuštiti budući da mu je otac bio imućan. Stepinac je uskoro primljen na to sveučilište, gdje je krenulo njegovo obrazovanje za svećenički poziv.

Stepinac je sa samo 32. godine imenovan nadbiskupom. Obnašao je tu dužnost i za vrijeme utemeljenja Nezavisne Države Hrvatske, koju je Stepinac oduševljeno pozdravio, smatrajući da je ona napokon znači slobodnu hrvatsku državu. Ipak, Stepinac je javno progovarao protiv zločina te države. Zbog toga je već 1941. pripremano njegovo uhićenje od strane vlasti, koje je obustavio Slavko Kvaternik. 1943. godine navodno je pripreman i atentat na Stepinca, ali ovoga puta od strane protivnika NDH, budući da je Stepinac do kraja ostao pristaša ove države, ali ne i njihove rasističke, zločinačke politike.

Nakon što su fašisti svrgnuti s vlasti, a preuzeli su je komunisti, Stepinac je najprije uhićen. Nakon puštanja koje je inicirao Josip Broz Tito, Stepinac se zalagao za zaustavljanje progona komunističkih ideoloških protivnika. Odbio je kada je Tito zatražio odvajanje Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Svete stolice. U komunizmu se nije blagonaklono gledalo na Crkvu, pa ni na Stepinca, s obzirom na njihovu ulogu u 2. svjetskom ratu.

1946. godine Stepinac je ponovo uhićen zbog njegovih poveznica s ustaštvom. Proveo je pet godina u zatvoru u Lepoglavi. 1951. godine vratio se u Krašić u kućni pritvor.

1960. godine Stepinac je umro od policitemije koja je uzrokovala trombozu. Stepinac je sahranjen u kripti prvostolne crkve u Zagrebu, a posthumnom obdukcijom njegovih kostiju, pronađeni su radioaktivni spojevi u njima, po čemu se zaključilo da je Stepinac bio godinama sustavno trovan od komunističkih vlasti.

Posao

Stepinac se nakon završenih studija i zaređenja vratio u svoj rodni kraj i odmah podnio molbu da mu se dodijeli župa, budući da je odmah htio početi s poslom župnika. Ipak, nadbiskup Bauer pozvao ga je u Zagreb i imenovao svojim ceremonijarom. Stepincu ta uloga nije bila dovoljna te je 1931. u zagrebačkoj biskupiji osnovao podružnicu Caritasa. Bio je na čelu te organizacije, pa ne samo da je uveo dobrotvorni rad kao dio obaveze svake župe, već je počeo otvarati i pučke kuhinje te poticati ljude na davanje milodara.

Već sljedeće godine Stepinac je imenovan nadbiskupom. To je bilo neobično budući da nije imao dovoljno godina za obnašanje te dužnosti, ali budući da je imao doktorat Gregorijanskog instituta i bio dobrovoljac u solunskoj vojsci, dopuštenje da je dobio i od pape i od kralja. I sam Stepinac je mislio da je premlad za tu ulogu, ali ju je prihvatio uz geslo “U tebe se, Gospodine uzdam”.

1954. godine papa Pio XII imenovao je nadbiskupa Stepinca kardinalom. Pozvao ga je da napusti Hrvatsku, ali Stepinac je to odbio.

Najveća dostignuća

Alojzije Stepinac, kao predstavnik katoličke Crkve, održao je govor zahvale nakon proglašena Nezavisne Države Hrvatske. Smatrao je da je ta država ostvarenje dugoočekivane hrvatske težnje za osamostaljenjem. Bio je primljen kod Ante Pavelića, čak i prije kapitulacije kralja, čime je Stepinac prekršio zakletvu vjernosti kralju koju je položio kao vojnik i nadbiskup. Stepinčeva naklonost ovoj državi nešto je što mu se danas predbacuje, budući da je ona bila fašistička, a time i zločinačka. Ipak, Stepinac je vjerovao u ovu državu kao državu samostalnu državu hrvatskog naroda, a ne kao državu koja će progoniti druge narodnosti i vjere, a njihove pripadnike osuđivati na smrt.

Jednom kada je Stepinac saznao o masovnim ubojstvima Srba od strane ustaša, i to bez ikakve istrage ili suda, uputio je oštru kritiku vlastima, moleći da se takvi zločini zaustave. Stepinac je prosvjedovao i protiv naređenja da svi Židovi u državi moraju nositi židovski znak. Nazvao ga je “žigom sramote” kojeg pripadnici ni jednog naroda ili rase ne bi smjeli biti primorani nositi. Kako bi izašao u susret i jednoj i drugoj strani, predložio je da ta obilježja Židovi kupuju, ali da ih ne moraju nositi ako ne žele. Ovakvi prijedlozi kasnije su upotrijebljeni da se Stepinac prikaže kao anti-semit, iako je on samo pokušao ublažiti tadašnju političku situaciju.

Stepinac se javno protivio i nasilnom pokrštavanju Srba i drugih naroda te pripadnika drugih vjera u Hrvatskoj. Kada je vidio da vlast nema sluha za njegove molbe, Stepinac je uputio molbu svojim svećenicima, napomenuvši da pokrštavaju sve oni koji to žele, čak i ako nemaju znanja o katoličanstvu, kako bi im se spasili životi, jer su kao pripadnici drugih vjera i naroda u toj državi u smrtnoj opasnosti.

Stepinac je u NDH-u oštro osuđivao svaku rasistički politiku, upozoravao je na zločin svakog ubojstva, pa i onih u logoru Jasenovac. Na jednoj svojoj propovijedi, održanoj 31.listopada 1943. godine, pred tisućama je vjernika javno kritizirao tadašnju vlast i politiku krvoprolića koju su vodili. Ogradio je Crkvu od rasizma i svih zločina koje je počinila država NDH.

Unatoč svim kontroverzama koje su se povezivale uz Stepinčevo ime, papa Ivan Pavao II 1998. godine u Mariji Bistrici proglasio je Stepinca blaženim, a njegovo ime slavi se 10. veljače. 2014. godine. Vatikanska liječnička komisija priopćila je da je utvrdila slučaj čudesnog ozdravljenja koje je zagovorio blaženi Stepinac. To je potaklo proceduru nakon koje bi se Stepinca moglo proglasiti svecem.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]
loading...

Komentiraj

*