Damir Karakaš

Damir Karakaš poznati je hrvatski književnik i karikaturist. Knjige su mu prevedene na mnoge jezike i dobitnik je važnih književnih nagrada. Po njegovoj knjizi “Kino Lika” redatelj Dalibor Matanić je snimio istoimeni film koji je višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Prema njegovim ostalim njegovim postavljene su kazališne predstave. Bio je ratni reporter Večernjeg lista, a izvještavao je s ratišta u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu. Radio je i kao novinar za večernjakovu Crnu kroniku u Splitu, a karikaturom se bavi još od tinejdžerskih dana. Živi na relaciji Pariz – Zagreb.

Obrazovanje

Damir Karakaš je osnovnu školu završio u selu Letinac u Lici, a potom je pohađao senjsku gimnaziju. Kasnije je upisao Poljoprivrednu školu u Zagrebu.

U Zagrebu je studirao pravo, agronomiju i novinarstvo. Diplomirao je 1993. godine. U Parizu je na Novoj Sorboni studirao francuski jezik.

Privatni život

Damir Karakaš rođen je 1967. godine u selu Plašćica kod Brinja u Lici, u obitelji koja se tradicionalno bavila minerstvom. Otac Vlade bio je miner u Hidroelektri, a djed je radio kao miner u Parizu. Karakaš je živio na selu do svoje četrnaeste godine. Od pastira je naučio svirati harmoniku, a svoj prvi novac je zaradio svirajući na seoskoj svadbi.

Premda su mnogi mislili da će svoje školovanje nastaviti na Likovnoj akademiji jer je imao crtački talent, to se nije dogodilo. Upisao je par fakulteta, a stekao je samo jednu diplomu i to na pravnom fakultetu. Tijekom studija živio je kao ilegalac u zagrebačkom studentskom domu.

Dok je radio u Večernjem listu imao je svoj poseban stil pisanja i ondašnji urednik mu je prorekao da mora biti pisac, a ne novinar.

Godine 1993. Karakaš se oženio i preselio se u Split, no 1997. se razveo. Iz prvog braka ima kćer s kojom je u jako dobrom odnosu.

Svoju drugu suprugu Tihanu upoznao je 2001. godine i zbog nje se preselio u Francusku. Ondje je zarađivao svirajući harmoniku na ulici. Njegova supruga Tihana je doktorirala molekularnu biologiju, smjer imunologija, na uglednom francuskom institutu Pasteur, a onda je odlučila odustati od znanstvene karijere i posvetiti se plesu. U braku su dobili dvije kćerke.

U svoje slobodno vrijeme Damir Karakaš obožava čitati, gledati filmove i ići u kazalište. Pogotovo voli čitati pisce od kojih može učiti. S obitelji obožava dolaziti u rodnu Liku i uživati u prirodi. Ističe da u pisanju nema žurbe i da zato ne potpisuje ugovore unaprijed jer nikad ne zna za koliko godina će završiti pisati ono što je započeo.

Posao

Damir Karakaš je još kao tinejdžer objavljivao karikature i crteže u brojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji kao što su zagrebačke Sportske novosti i beogradski Jež, a nagrađen je i s nekoliko uglednih nagrada za karikaturu.

Napisao je romane koji su jako dobro prihvaćeni od strane čitatelja. Objavio je knjigu putopisa “Bosanci su dobri ljudi” (1999.), roman “Kombetari” (2000.), zbirku priča “Kino Lika” (2001.), roman “Kako sam ušao u Europu” (2004.) zbirku priča “Eskimi” (2007.), roman “Sjajno mjesto za nesreću” (2009.), zbirku priča “Pukovnik Beethoven” (2012.), te romane “Blue Moon” (2014.), “Sjećanje šume”, (2016.), “Proslava” (2019.) i dramu Avijatičari (2019.).

Kazališne predstave su postavljene prema njegovoj drami “Skoro nikad ne zaključavamo” u ZKM-u, te romanima “Sjajno mjesto za nesreću” u HNK Rijeka, “Snajper” na sceni ZKM-a, “Sjećanje šume” u Gaveli i “Blue Moon” u Kerempuhu. Po multimedijalnom romanu “Kako sam ušao u Europu” režiran je i izveden radio-roman na trećem programu Hrvatskog radija.

Damir Karakaš aktivno sudjeluje na kazališnim probama, podučava glumce ličkom govoru i prati svaku izvedbu.
Ovaj pisac voli kad u romanima ima poezije jer ona omogućuje čitatelju, ali i piscu dospjeti do najudaljenijih stvari.

Dio romana “Proslava” koji je intenzivno pisao od 2017. godine nastao je u samostanu Svetog Frane na Cresu jer je Damir sudjelovao na rezidencijalnom projektu Rijeka EPU 2020.

Posebna Karakaševa draž je pisati na pisaćoj mašini jer ona nudi sporiji ritam i predstavlja neku vrstu fizičkog rada za razliku od kompjutera. Pisaću mašinu na kojoj je pisao svoj roman “Proslava” posudila mu je Bojana Vuksanović, kći pokojnog novinara Mladena Vuksanovića.

Prema sebi i drugima jednako je zahtjevan pa, osim što opsesivno pazi na sadržaj pri pisanju, Karakašu je jako važan i vanjski izgled knjige.

S izdavačkom kućom Folio Verlag iz Beča potpisao je ugovor koji će mu omogućiti da postane puno vidljiviji u Europi nakon što sve njegove knjige budu prevedene na njemački jezik.

Najveća postignuća

Dami Karakaš je za roman “Sjećanje šume” 2017. godine dobio prvu nagradu Fric koju dodjeljuje tjednik Express te nagradu Kočićevo pero, koja se dodjeljuje za visoka dostignuća u suvremenoj književnosti.

Našao se i u Večernjakovom užem izboru za osobu 2019 godine. Njegove knjige su prevedene na desetak jezika.

Ako ste u tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod biografije. Ako želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected]

Komentiraj

*